Na kraju šetnje

dok suton pada i zebnja

ubrzavam korak

kao da bih morao negdje stići

kao da pokušavam pobjeći

kao da znam kuda i od čega

kao da je to moguće

još samo da mi se zakači čičak

neke od davno življenih iluzija

pa da se za njeg uhvatim

kao za sidro

dok staza, livada i šuma

gube obrise

obgrljeni tamom

kao u početku