Družili smo se intenzivno sedamdesetih godina, kad sam svakodnevno navraćao u njezin (i Brankov) suterenski stan u dvorištu u Jurišićevoj. Nije tada bilo mobitela (ma, ni telefona) da se najaviš. Ulazilo se bez kucanja, kao da smo obitelj. Ona je bila mlada novinarka kulturne rubrike Večernjaka, on pjesnik, semantički konkretist, naizgled zbunjen, klaustrofobičar, pun neobičnih ideja, ali i velike radne i organizatorske energije. Volio je okupljati ljude i pokretati ih. Bio je pomalo fantast, ali Ana njegov čvrst oslonac, podrška, zahvaljujući njoj uspijevao je u svojim naizgled nemogućim naumima.

Branko i ja smo potkraj sedamdesetih pokrenuli i uređivali časopis OFF, a i Ana je bila tu, nepotpisani član naše redakcije. Branko je postao predvodnikom velike skupine mladih pjesnika, koji su dobili ime po časopisu – ofovci.

Tko se sve u Jurišićevoj nije okupljao: osim ofovaca, dolazili su tu mnogi važni pripadnici zagrebačke (alternativne) kulturne scene, od vječnog avangardista, najvećega hrvatskog konceptualista Toma Gotovca do ljepuškaste studentice, kasnije tv zvijezde Branke Kamenski. Razgovaralo se sa strašću, ponekad i svađalo. I pilo se (ako se imalo).

Odlazilo se ljeti Branku i Ani na Susak (gdje su za male novce kupili neku staru kuću koja je prokišnjavala pa smo za kišnih noći dežurali neispavani mijenjajući lavore što su se brzo punili).

A uglavnom smo se po cijeli dan posve goli, preplanuli kupali i sunčali na susačkim pješčanim plažama i pili loše crno, patvoreno vino kupljeno od domorodaca.

Ana je bila oslonac svima nama, uvijek nježna, brižna, smirena, pametna.

S rijetkim smislom za humor.

Rano joj je otkriven rak dojke, nije imala ni četrdeset. Došla je u Jurišićevu s dijagnozom, nervozna, zapalila cigaretu:

-Nemoj sada pušiti , molimo te!

-A zašto, da možda ne bih dobila rak?!

Trpki humor, čak i na račun svoje bolesti; to je bila Ana.

Početkom osamdesetih Branko i ja smo se razišli, on me javno napao u u jednom polemičkom tekstu u OKU. Odgovorio sam mu uvrijeđen, opako. I prestao dolaziti u Jurišićevu. Izgubio sam vezu i s Anom, a bilo mi žao. Nedugo nakon toga stigle su do mene vijesti da su se Ana i Branko razišli. Tužno, jer znao sam koliko ga je ona, onako nemogućeg, voljela. Ali nije se pogubila nakon rastanka, radila je na sebi.

U svome Večernjaku s književnosti se prebacila na likovnu umjetnost i modnu scenu i – po riječima znalaca – postala neupitni autoritet.

Viđali smo se zadnjih godina rijetko, ali svaki put bismo se zagrlili. I smijali. Nevidljivo nas je spajalo neutrnulo prijateljstvo iz mladosti.

Nedostaješ, Ana draga…