Ima takvih dana, kad naprosto do naprsnuća napinješ sile svoga bića, u želji da stvoriš nešto izvanredno, posebno, nedvojbeno naročito, što ne bi zadovoljilo samo one koji su ti skloni, već i tebe osobno. Unutrašnji kompas ili termometar rekao bi ti da je to “ono”, da se negdje na tavanu , pod krovom pomaknula sklopka i tvoja žičica uhvatila je krug u noosferi, gdje kolaju svježe ideje, žive riječi, lucidne zamisli, genijalni izumi, poruke Višega Bića samo tebi upućene, premda dostupne svim otvorenim mozgovima.

Možeš napisati pjesmu, možeš razvijugati liniju do savršenstva, na vrhuncu svoje retorike utješiti nekoga, možeš čuti Bachovu glazbu u pozadinskoj memoriji. Također, možeš pjevati u polju fluoroscentno žutih zlatica, do gležnja u močvari, kao maleno dijete koje se htjelo zvati Flora, nije se bojalo zmije, pčele, obada niti koprive i znalo je biti samo, a da se ne osjeti izgubljenom česticom, istrgnutom iz neke divne cjeline. To je dijete mislilo u stihovima, riječi koje se podudaraju u slogovima i naglascima, u rojevima su mu prilazile, glava je brujala, a ruke, ne baš spretne, polomile bi nešto u stvarnom svijetu, loše oprale prozorsko okno, trapavo sašile puce, obojile pogrešnom bojom staru letvicu ograde. Ali pjesma, o, pjesma, uvijek je bila “iznad njezine dobi”.Ima liišta od toga važnije?

Jedino što takav čovjek, uhvaćen omčom nostalgije ne može, jest da izazove odjek, vibraciju, dodir s neke adrese, gdje bi bio cjelovito shvaćen, usisan, integriran, spokojan, i pretpostavljam, sretan. Uvijek ta ista dilema: Stvaramo li radi sebe ili zbog drugih, hrvajući se s demonom samoće i očaja? Što je s onim, sakupljanim desetljećima, stotinama sati, provedenih nad knjigom i papirima, u potpunoj utrnulosti prema vanjskom svijetu i događajima? Jedan lik iz J. Austen govori: ” Svoje znanje izvlači na površinu poput ručnog sata tj. kad je netko upita koliko je sati, a ne trči okolo kao C. i M., gurajući svoj sat u lice da ga vide i ne pitajući žele li da im kmaže koliko je sati”.

Da, napinjem se, kako rekoh, stvoriti nešto izvanredno, trudim se obznaniti da još postojim, premda je jedino vrhunsko znanje koje mogu prenijeti ono o usamljenosti duše, a koja prestaje, ludog li paradoksa, kad nešto veliko stvoriš i ono te ispuni, do mjere da ti nitko nije potreban i ničiju potvrdu ne očekuješ.

.