Uz odlazak Vjerana Zuppe

.

Vjeran Zuppa bio je blistav čovjek i kao takvoga ćemo ga pamtiti. Također jedan od najpronicljivijih koji su ikada hodali dijelom svijeta koji je nas zapao, kakav on već jest, a u tome kakav jest nema naše zasluge, ali ni krivnje. Ipak, mi znademo biti očajno spori u reverencijama, dok su naši okidači mržnje revolveraški brzi. Naše omraze znaju biti uporne, trajanje im je dovijeka. Riječju, manje znamo voljeti, a velemajstori smo u mržnji. Otud će nam trebati mnogo vremena eda bismo shvatili značaj gubitka ovog čovjeka Zuppe i prazninu koju on ostavlja.

Britka inteligencija sklona je cinizmu. Cinik je sklon sve promatrati sa stajališta vječnosti; izjednačiti najvećeg i najmanjeg čovjeka, sve poravnati, ništa priznati. Zuppa nije bio takav, nije bio cinik, ostajući sklon britkim formulacijama, formi aperçuja, znao je biti pakostan ali ne i zajedljiv. Polemizirao je zapravo malo, mislim da na napade nikada nije odgovarao. I sam sam polemizirao s njim, ali to se razlikovalo od mojih drugih polemika. To je bilo kao floret u kojemu se vodilo računa da se izbjegnu prevelike ozljede; više kao igra, puerilna, dakle dječačka igra nadmetanja. U tih par polemika, i Zuppa i ja pokazali smo da još nismo bili odrasli.

U ovom dijelu svijeta inače se drugačije polemizira: do istrage, kako vele Montenegrini, a mi velimo: do istrebljenja, vašeg ili našeg. Zuppa se više zafrkavao no što je polemizirao. Mržnje su, rekoh, kod nas duge i uporne, reverencije se izriču stisnutih usana. Mi smo jedno podneblje mrzovoljnih ljudi.

Kod Zuppe sve je bilo obratno. On je mnogima pomogao, znao im je prići. U svojoj generaciji koju obično periodiziramo kao „razlogovsku”, on je odigrao maieutičku, primaljsku, ulogu: mnoge je primio, uveo, osvijetlio, ohrabrio. Bilo kao dramatičare, napose u herojskom dobu Teatra&td, ili naprosto prijatelje, najčešće pjesnike. To je odgovaralo njegovoj sklonosti manjim formama, aforizmima, aperçujima. Ali u kasnijoj dobi imao je i teorijskih ambicija. Ta nije li on „izmislio” cijelo jedno područje i odredio mu predmetno okružje, a koje se danas prepoznaje pod imenom dramatologija? U osnovi, to je kao kad je Newton filozofiju prirode učinio fizikom. Uz raskoš ostalih darova koje je imao, Zuppa bio je pedagoški nadaren. To je, mislim, rijetka osobina i na njoj mu najviše zavidim jer ja te nemam ni u tragovima. Generacije studenata poučavao je u onome što je najbolje znao: čitati dramski tekst. Studenti su ga obožavali, onako kao što su u helenskim akademijama učenici slušali i slijedili znamenite filozofe. No tko još danas čita dramske tekstove?

Taj je čovjek u nekim periodima svog života radio upravo nenormalno mnogo. Pisao je, čitao druge (on je mnogo čitao te druge, što je danas rijetkost), uređivao napr. Telegram u njegovo najbolje doba, uređivao i tiskao knjige, prevodio… Što znamo od francuskog strukturalizma, znamo od Zuppe. Bio je on također znalac mnogih stvari i vještina koje spadaju u spisateljski zanat u sofisticiranijem smislu; skladao je naprimjer u formi aleksandrinca.

No uza sve to, Zuppa je, mislim, zapravo bio čovjek od teatra. U jednom vrlo kriznom razdoblju novije povijesti hrvatskoga kazališta, on je pokrenuo alternativu u smislu organizacijskom i estetičkom: uvelike je u tom trenutku modernizirao hrvatsko kazalište. To je bio rez onoga značaja kao jedan raniji, mitski opjevan: Kad je cijela generacija najboljih glumaca prebjegla s Gavellom iz HNK-a zasnovati drugi kazališni emporij. Organizacijski, doduše, Teatar&td živio je od slabosti starog, austro-ugarskog sustava njezinog veličanstva Institucije sa stalnim ansamblom čiji su glumci osuđeni na doživotno. Društveno-ekonomska analiza tog odnosa nije nikada valjano provedena, a trebalo bi već jednom vidjeti koliko je ona utjecala na zastarjelost i tromost repertoara, i koliko utječe i danas. Nažalost, stanje u teatru je danas takvo kao da Teatra&td nikada nije bilo. Superiornost Zuppina modela podsjeća me na povijesni boj Grčke i Azije, upravo pomorsku bitku kod Salamine, gdje su manje i okretnije grčke trireme nadvladale goleme perzijske brodove. Zuppin model nadvladao je, barem u tom jednom razdoblju koji smijemo zvati njegovim, tromost institucije.

Zuppa je svoj teatar otvorio i prvoj postgavellijanskoj generaciji, i starijima, i mnogo mlađima. U tom prostoru Zuppa je imao svečanosti svoje društvenosti. To se nikada nije ponovilo, a u današnjim, potpuno zakrečenim uvjetima, malo je vjerojatno da će se ponoviti. Institucija pobijedila je, zarobila, energiju koja bi inače bila slobodna. To je današnje stanje. A Zuppa je u Teatru&td bio i ravnatelj i dramaturg, i – šanker! Dakako i nadasve i šarmer! Ujedno, uz neprežaljenog Petra Večeka, jedini do danas koji je uopće čitao pristiglu dramsku ponudu. Današnji ravnatelji i intendanti ne otvaraju svoje poštanske sandučiće; a i zašto bi se trudili oko toga kad repertoare ionako određuju koterije u slijedu svojih interesa koji pak s umjetnošću nemaju nikakve veze? Zuppa je, kao ravnatelj, bio nesravnjivo hrabriji, u smislu građanske kuraže, od svih kasnijih i svih aktualnih kazališnih uprava. Ja to ni osobno nikako ne mogu zaboraviti: Splitsko ljeto, 1982, praizvedba Hrvatskog Fausta. Intendant je tada bio Ivica Restović, bolji na toj pozituri od svih koje smo morali podnositi. Eto, Restović kao da se požurio poći za Vjeranom. I to je jedan velik gubitak. Poznatiji je primjer Brešanova Hamleta u Mrduši Donjoj, Violićeva režija koju je svojom habrošću isto tako omogućio Vjeran. Nažalost, odonda do danas, Mrduša je pobijedila hrvatsko kazalište, a ni Brešana više nema. Niti bi ga moglo biti. Bukara se uspješno reinkarnirao i sve pokrio, sve uneredio. Kod Ovidija moguće je da se čovjek reinkarnira kao cvijetak, naprimjer. Kod nas to ne ide: jednom Bukara, uvijek Bukara, ne baš neki cvijetak, već nešto između panja i kaktusa.

Politički, Zuppa je stajao lijevo, i to je jasno, jerbo lijevo je tamo gdje je pamet. Osjećao se socijaldemkratom, ali nažalost, hrvatski socijaldemokrati nisu znali što bi s njim, kao što ne znaju što bi sami sa sobom.

I bio je u tom čovjeku Zuppi nadasve neki višak forme, ali ovo se ne smije uzeti kao formalizam. Bilo je neke urođene elegancije, kojoj je drugi jedan stvaralac, svakako jedan šaman, Mihajlo Arsovski, dao vanjsku formu. Kao da je sve išlo iz jedne ruke, iz istog superiornog ukusa i osjećaja za formu kao takvu. Možda je u Zuppi, koji je rođen u Splitu, na moru, to bila ona romanska komponenta: onaj sigurni osjećaj za elegantnost forme pod vedrim nebom i jasnim Suncem koje rastjeruje maglu i sjene: pa su kipovi bijele skulpture kakvima ih je vidio Johann Joachim Winckelmann.

Otud možda njegov, Vjeranov, život bez sjene.

Da ga nije ugrabila prerana smrt, Vjeran bi Zuppa danas imao 85 godina. Njemačkom frazom bi se reklo: Živio bi u svom mjedenom dobu!

Zuppa uvelike je čitao Heideggera: Znao je dakle što znači Bitak za Smrt. Za Kamova mi je jednom rekao: Umro je na vrijeme.

Janko Polić Kamov umro je s 24 godine, Zuppa s 84.

Hoću reći, u filozofskom smislu Vjeran nije bio nepripremljen. Ali Smrt i Pravda ne idu skupa. A i filozofija, osim kod Epikura, zašuti kad bi bila najpotrebnija.

Kamov volio je jedno mjesto kod Epikura koji je rekao: Moja smrt meni nije strašna; eventualno je strašna onima koji ostaju.

Otud mi danas, koji smo još pre/ostali, žalimo toga čovjeka koji je umro mlad, Stariji od Kamova, ali još mlad.