„Tragično je određenje mojih likova da moraju govoriti ono što su sami napisali te takvi dolaze pred potomstvo koje ih je sasvim drukčije zamišljalo. „Posljednji dani čovječanstva“ upravo su to – opsežna zbirka ratnog “humora“, u kojoj su se “najnevjerojatnija djela o kojima se ovdje izvještava doista dogodila… najvjerojatniji razgovori koji se ovdje vode bili su doslovce izgovoreni; najzvučnije su izmišljotine citati. U stvarnosti se tako život obračunava s neprilagođenim ljudima, a fanatizam je samo hrabrost kukavičluka. Istinske sile današnjeg svijeta, na kormilu u svim zemljama, ni izdaleka nemaju tako nazadnjačku svijest da se srpskim šovinizmom posluže kao motivom, a ne kao izlikom. Politika je ono što radimo da ne pokažemo šta smo, a da to i ne znamo. Sasvim u prednjem planu ove pojave, katastrofa ljudske prirode izgleda kao demonstracija pred nekom ambasadom. Šta nam to govori šifrirani jezik političkog života kad ga može zamutiti svako ko to želi? Franz Ferdinand je bio nada ove države za sve one koji su još vjerovali da se u podnožju velikog kaosa može omogućiti uređen državni život. Nije bio Hamlet, koji bi se, da je to postigao, ponašao nepogrešivo kraljevski, nego sam Fortinbras. No, ako čak i Fortinbras padne, onda mora da je nešto trulo i izvan države.

Nešto od respekta u sjećanju na njega, koji je od svijeta odbačena, ali ipak postojeća obaveznost prema duhu nikada ne ispoljava na pogrešnim mjestima, neće mu osigurati činjenica da je bio nada takozvane reakcije, već okolnost da je predstavljao bauk za progres, te da se njegov život kao sjena nadvio nad onom odvratnom vedrinom državnih poslova. I taj bauk za liberalizam nije izgubio ništa od vrijednosti lijepe predožbe samo zbog toga što se nije obistinio“…Karl Kraus

.

BOGOVI U EGZILU (Die Götter im exil)

.

Često čujemo o ljudskim sudbinama, koje završavaju u progonstvu, ali mnogo rjeđe slušamo o Bogovima koji su poslati u izgnanstvo. To se dešava mnogo rjeđe, ali se dešava. Po svemu sudeći, progonstvo Bogova nije metafizički fenomen, nego se zapravo radi o ljudima, koji su doživjeli apoteozu u božansko. Heinrich Heine je napisao esej „Bogovi u egzilu“ („Die Götter im exil“), u kojem na jedan humorističan i ironičan način pokušava da opiše iščezavanje olimpske (staro-grčke, tj. antičke) religije, na čije je mjesto zasjelo kršćanstvo. Kršćanstvo je na jedan nehuman način počupalo korijenje olimpske religije. Heine to tumači na način da su kršćani olimpske bogove poslali u izgnanstvo.

U spomenutom eseju „Bogovi u egzilu“ je zapisano: „Na isti su način morali jadni paganski bogovi ponovo pobjeći i potražiti zaklon u osamljenim skrovištima pod svakojakim krinkama, kada je pravi gospodar svijeta zabio svoj križni stijeg na dvorac nebeski, a ikonoklastični fanatici, crne čete redovnika, porušili sve hramove i prognali bogove vatrom i prokletstvom. Mnogi od tih siromašnih emigranata, koji su bili potpuno bez krova nad glavom i ambrozije, morali su sada pribjeći građanskom zanatu kako bi zaradili barem za kruh svagdašnji.“

Posmatrano s psihološke strane, u pitanju je svojevrsni proces „potiskivanja“ sa jasnim „genocidnim namjerama“, kako bi se za ovoga vakta kazalo. To potiskivanje se ostvaruje i na planu individualne, ali i na planu kolektivne memorije, jer su one povezane. Spomenuto potiskivanje nije samo stvar antike ili srednjeg vijeka, i u anašnjem vremenu se vrše surove intervencije na polje memorije, posebno kroz procese smjene političkih režima te raznorazna prekrajanja povijesti. Toj vrsti potiskivanja smo svjedočili tokom raspada Jugoslavije, premda je i sama ta država sprovodila procese potiskivanja onoga što je za njih bilo nepodobno o čemu Heinrich Heine majstorski pripovjeda u pomenutom eseju. Mnogi intelektualci, među njima i Friedrich Nietzsche, zapažali su spomenute procese. Posebno je Nietzsche bio kritičan prema kršćanstvu i njegovom utjecaju na duhovne procese razvoja Evrope. Ali bez obzira što je kršćanstvo pokušalo potisnuti pred-kršćansko nasljeđe, potisnuto je nastavilo živjeti, jednim dijelom tajno, jednim dijelom u drugom obliku ili pod krinkom. Naravno, u hodu je bilo i sjedinjenja odnosno „stapanja“ jedno u drugo. Folklorna tradicija je posebno dragocjen primjer, jer dokazuje načine na koji su se pred-kršćanski elementi sjedinjavali sa tom religijom, pa samim time i preobražavali, ali nastavljali svoju egzistenciju pod novom zastavom, u nešto drugačijem ruhu. Autentično nasljeđe nekog podneblja, religija i mitologija izloženi su raznim iskušenjima. To važi za ukupno evropsko nasljeđe, koje ima jako duboko korijenje, jako složenu pod-svijest, koja nije vidljiva golim okom. Ukoliko želimo razumjeti prirodu autentičnog narodnog folklora ili mitologije, moramo poznavati zakonitosti duboke pod-svijesti, kako individualne tako i kolektivne. Heinrich Heine je u svome eseju „Bogovi u egzilu“ pisao o sudbini junaka staro-grčke mitologije, nakon što su izgubili „vlast“ u Europi: Umjesto Nektara sada su naši simpatični bogovi pili pivo. Apolon, Bakhe i Mars su morali da pronađu nova zanimanja. (Tako je Apolon postao pastir.) Ali, spomenuta smjena se ne dešava jednom u 2000 godina. Ona se tiče i izmjene unutar jednog režima. Kada jedan režim doživi stanje raspada, njegovi nosioci se obično „pometu s pozornice“, ali u svakom slučaju mnogi završe u progonstvu. Baš onakvom progonstvu, o kojem piše Heine u svome eseju. Poznat je pojam „lutajućih motiva“, posebno prisutan u folklornoj, narodnoj književnosti. To je motiv koji na čudnovate načine dospije u drugo podneblje, vremensko ili kulturno. Nešto se slično desilo i Heineovim „prognanim“ Bogovima.

Komparacije radi nije zgoreg spomenuti i Gogoljev svijet koji je mnogo prostraniji i bogatiji po vertikalnoj (sakralnoj) liniji, u prostornoj opoziciji između zemaljskog i nebeskog, te u par navrata podzemnog i zemaljskog, što će reći da je gogoljevski svijet umjetnički oblikovani kršćanski kosmos, ali onaj koji je oformljen u narodnoj svijesti, i koji je kao takav unesen u Gogoljeva djela. Kršćanski kosmos kakav je oblikovan u ukrajinskoj usmenoj književnosti podrazumijeva brojne izmjene zvanične, odnosno evanđeoske i crkveno-dogmatske slike svijeta, koje su se u “narodnoj svijesti” sintetizirale sa onim što je predkršćansko naslijeđe, koje se na prostoru Ukrajine naročito dobro očuvalo. Najbolji primjer su praznične svetkovine, koje su prisutne u mnogim – ukrajinskim – pripovijetkama Nikolaja Gogolja. Na primjer, narodni običaj nazvan kolede, koji je predkršćanski, kako kaže Gogolj, odnosno čelar Rudi Panjko u napomeni, slavio je boga Koledu, a dolaskom kršćanstva se taj običaj samo tranformisao, te se upražnjavao u noći uoči Božića, kada su koleđani idući kroz selo pjevali pjesmice u slavu Krista, a domaćini bi ih nečim nagradili.

Potrebno je još navesti nekoliko karakteristika Gogoljevog “narodnog kršćanstva”, i to na primjeru njegove pripovijetke „Strašna osveta“. Tiče se to odnosa starog viješca i konjanika, to jest, Strašnog osvetnika. Krenut ćemo redom: Šta je to, u stvari “narodno kršćanstvo”? Sasvim je jasno da je ovo Gogoljevo djelo do dna prožeto kršćanstvom, ali ne onakvim kakvo je ono u Evanđeljima, niti na crkvenim propovjedaonicama. Posebno kršćanstvo, kakvo je oblikovao Gogolj u svojoj pripovijetci, nastalo je po uzoru na ono što je narodno kršćanstvo. Ono je uneseno u Gogoljevu pripovijetku kroz građu koju je oblikovao. Takvo, narodno kršćanstvo je bilo, a i danas je, sinteza svega i svačega. Iz takvog čudnog “narodnog kršćanstva” mora proizići čudni Lucifer i čudni Isus Krist. Šta je drugo stari vještac, nego Lucifer nakon što je “prošao” kroz narodnu svijest i maštu, šta je drugo Strašni osvetnik, čijim su dolaskom poustajali mrtvi iz grobova, nego Isus u sudnjem danu. Prema tome, nije teško zaključiti da je temeljno obilježje te proze sjedinjenje kršćanskih i pred-kršćanskih elemenata. Sve je u ovoj Gogoljevoj pripovijetci idealizirano, uzneseno na jedan viši nivo – patnje naroda, utjelovljene u nesreći pan Danilove porodice, tlačitelji naroda (odnosi se na sve koji su ikad živjeli i koji će živjeti), su utjelovljeni u liku starog vješca, i na kraju, apsolutna pravda, koja je utjelovljena u liku Strašnog osvetnika.

Bilo bi korisno navesti stav Vitomira Vuletića („Ruska književnost XIX veka – od Žukovskog do Gogolja“) koji je također pisao o fantastici u Gogoljevoj prvoj zbirci pripovijedaka, koja je iznikla iz folklornog nasljeđa: “Jedan od najneobičnijih i najplodotvornijih crta Gogoljevog talenta – fantastika – došla je već u ovim pripovetkama do punog izražaja. U njima je ona združena sa narodnom fantastikom, s njom se prepliće, na nju se oslanja i služi joj kao oslonac, ali je već toliko izrazita i toliko stvaralačka da se nameće kao posebno svojstvo Gogoljevog talenta. U ovim pričama junaci su često stavljeni u neverovatne situacije, susreću se sa natprirodnim silama, vampirima, vešticama u najrazličitijim oblicima i u najrazličitijim prilikama. Gogolj je u ovim pripovetkama stvorio čitavu svoju demonologiju, koja će postati pojam u ruskoj književnosti i izvršiti snažan uticaj na književnosti drugih evropskih naroda. (…) Gogoljeva fantazija je našla pogodno tle za svoju igru, našla je usmeno narodno stvaralaštvo, u kome se prepliću realni život i fantastika, snovi i java, materijalno i mistično. Nije moglo biti zahvalnije osnove za puni izražaj prave prirode Gogoljeve.” To je jako težak zadatak, napraviti intervenciju u pod-svjesno narodne memorije, koja je izložena brojnim oblicima potiskivanja.

Heinrich Heine, s druge strane, u svome eseju opisuje Bakhanalije u jednoj šumi tokom noći, koje su uhodila tri redovnika, za koje je razotkrivanje tog paganskog bogoslužja bilo poput svetog pohoda, svojevrsnog egzorcima, ili istjerivanja demona. Za njih je to bilo orgijanje paganskih demona, odnosno fantoma, koji su obavljali svoje bogoslužje oko sarkofaga i grobova u noćnoj tmini. Na primjeru Gogoljevih priča iz ukrajinske tradicije vidimo završen proces sjedinjenja kršćanstva i pred-kršćanskog nasljeđa. Međutim, kršćani su taj prostor osvojili mačem i ognjem. To se tiče ukupne Evrope, odnosno složenih mentalnih i podsvjesnih posljedica, koje je proizvelo potiskivanje i preoblikovanje pred-kršćanskog nasljeđa. Heine piše i o tome koliko su paganski mitovi bili duboko ukorijenjeni u pod-svijest evropskog čovjeka, što čak ni hiljadugodišnji crkveni sustav nije uspio da iskorijeni. Tako Heine u svome eseju „Bogovi u egzilu“ navodi tradiciju zastupljenu na istočnofrizijskoj obali, gdje se najjasnije pojavljuju drevne paganske ideje o prijelazu mrtvih u tamno carstvo. Dakle, bitno je naglasiti da se ta autentična evropska, olimpska starogrčka religija, nije mogla odbraniti od širenja kršćanstva, koje u to vrijeme počelo zadobijati formu svjetske religije. Današnji globalni sustavi nastavljaju praviti pritisak na autentične narodne, pogotovo slavenske kulture. To smo vidjeli na primjeru raspada bivše Jugoslavije, tokom devedesetih, a to vidimo i sada u ratom poharanoj Ukrajini, čija je državnost dovedena u pitanje. Istraživanje pod-svijesti naroda, koje je izloženo potiskivanju, zaista je zanimljiv sociološki poduhvat, jer spomenuto „potiskivanje“ može da izazove psihičke poremećaje, individualne i kolektivne. To Nesvjesno, koje je izloženo potiskivanju, uvijek može da „proključa“, kao krater vulkana. Također, u današnjem vremenu globalizacije i robotizacije, folklor i narodna kultura se razaraju, i prevode u jedan viši, globalni okvir. Tako neki veliki projekti, kakav je Evropska Unija, imaju i negativan uticaj na autentične istočno-evropske slavenske kulture, jer ih razaraju kako bi ih napravili „podesnim“ u procesima integracije.

Evropska kultura je zasnovana na jako „zgusnutom“ procesu nasljeđivanja, a nevidljivi prostori potisnutog su jedan duhovni labirint, koji živi ispod površine tog kontinenta. Najveći dio evropske kulture je potisnut ispod površine, poput santa leda, čiji se samo mali dio vidi iznad površine vode, a sve ostalo je negdje u dubinama. Više hiljada godina memorije, mitova i drugih fenomena živi, ali u potisnutom obliku, u podzemnim labirintima kontinenta. „Bogovi u egzilu“, Heinricha Heinea samo su preteče civilizacijskih procesa emigracije i identiteta, koji su kao takvi svoj najširi zamah dobili u 20-tom stoljeću, što je bila posljedica Svjetskih ratova.

Evo kako Heine opisuje te procese u završnom dijelu svoje priče: „Tužna sudbina izbjeglice nije mimoišla niti slavnog Krona, heroja antičkih mitova: „Kad se dogodila nesretna katastrofa, kad je proglašena vladavina križa, patnje, iselio se i veliki Kron i nestao je u metežu seoba naroda.“

Možda je Carstvo sjenki u koje silazi Odisej prilikom svog povratka iz Troje samo slutnja tog podzemnog svijeta, koji je mnogo prostraniji i bogatiji, nego trenutačni svijet iznad površine, koji živi samo u sadašnjosti. Folklor isto tako ključa iz tog podzemnog vrela, jer je sazdan od prirodnih sokova. Da li će se narodna kultura u današnjem vremenu oduprijeti silikonskoj poplavi u procesima robotizacije, koja prati globalizaciju veliko je pitanje.

Evo još nekoliko zanimljivih primjera iz eseja „Bogovi u egzilu“: Heine piše da je Merkur u isto vrijeme bio bog lopova i trgovaca, i bilo je prirodno da bi trebao biti u skladu sa svojim talentima, prilikom odabira maske, koja će ga skriti. Bio je najdomišljatiji od Olimpijaca, izumio je kornjačinu liru i sunčev plin, krao je od ljudi i Bogova, a još kao dijete bio je mali Kalmonije, koji je kliznuo iz kolijevke da ukrade par goveda. Njegova dugogodišnja praksa kao vodiča sjena, učinila ga je posebno prikladnim za otpremanje duša, za čiji je transport na bijeli otok, on bio zadužen.

U „Bogovima u egzilu“, Heinrich Heine dalje piše: „U eseju o legendi o Faustu dovoljno sam raspravljao o popularnim vjerovanjima, koja se tiču Plutonovog kraljevstva i njega samog. Tamo sam pokazao kako je staro kraljevstvo sjena postalo do krajnosti razvijeni pakao i kako je stari, mračni vladar istog postao potpuno demonizoran. Ali samo zbog stila propovjedaonice crkve, stvari zvuče tako drečavo; unatoč kršćanskoj anatemi, Plutonov stav je ostao u biti isti. On, bog podzemlja, i njegov brat Neptun, bog mora, nisu emigrirali kao drugi bogovi, te su i nakon trijumfa kršćanstva ostali u svome domenu i elementu.“

Neptun je tako ostao vladar vodenog kraljevstva, kao što je Pluton ostao princ podzemlja, premda je pretvoren u đavola. Spominje se i njihov brat Jupiter, treći Saturnov sin, koji je nakon očevog pada stekao vlast nad nebom; bio je bezbrižan kao kralj svijeta na Olimpu, sa svom svojom sjajnom pratnjom nasmijanih bogova, božica i nimfi, dok je vodio svoj puk veselosti.

Ovako Heinrich Heine završava svoj esej o prognanim Bogovima – Starac na Zečjem otoku neosporno je stari Bog Jupiter, sin Saturna i Ree, bivši kralj bogova. Ptica uz njega očito je orao koji je nekad nosio svoje strašne munje u svojim kandžama. A stara koza je po svoj prilici bila niko drugi nego Althea, stara dojilja koja je dojila boga na Kreti, a sada ga ponovo hrani svojim mlijekom u progonstvu.

.

Ponovo ćemo se na tren vratiti Gogolju, ovaj put njegovom epu „Taras Buljba“. Vrhunac dramaturgije je ulazak Buljbinog sina Andrija u opsjednuti grad, te njegova izdaja, prelaz u protivničku vojsku zbog vojvodine kćeri, u koju se zaljubio. Prolazeći noću preko trga okupiranog grada Andrij posmatra unesrećene, bolesne i izgladnjele koji leže na rubovima ulice. Taras Buljba saznaje za izdaju svoga sina Andrija, i ne vjerujući, ostaje sa pola vojske, kao njen zapovjednik, kraj zidina Dubna, jer se nadao da mu je sin zarobljenik, a ne izdajica drugova, dok je druga polovina vojske otišla za Tatarima, koji su u njihovom odsustvu opljačkali grad Seč. Pod gradom Dubnom se povela posljednja bitka: “Gradska se kapija otvori i kroz nju izleti husarski polk, ponos cijele konjice. Svi su konjanici do jednoga jahali na doratastim kabardincima. Pred svima jurio je vitez plahovitiji i ljepši od svih; crna mu je kosa lepršala ispod mjedenoga šljema i vijorila mu oko ruke povezana traka, izvezena rukom prve ljepotice. Taras se prenerazi kad u njemu prepozna Andrija.” S jedne strane kapije stoji na čelu vojske otac, Taras Buljba, dok je vođa neprijateljske vojske njegov sin Andrij. Situacija je veoma slična onoj iz Eshilove tragedije „Sedmorica protiv Tebe“, u kojoj se braća Eteokle i Polinik bore na jednim od sedam tebanskih kapija. Baš kao i u vrijeme „Tarasa Buljbe“ i danas svjedočimo okupiranim gradovima. Oni koji imaju nesreću da se nađu unutar obruča možda dođu do ruba Carstva sjenki. To je mjesto najžilavijeg otpora, koji nadahnjuje borce protiv zemaljskih tirana. Onaj ko izbjegne Carstvo sjenki, možda završi u progonstvu na nekom idiličnom Zečjem otoku, kao i antički Bogovi u svoje vrijeme.