Jedan od najuspješnijih ravnatelja Baleta HNK u povijesti, i to u 90-ima, vremenima teške besparice i još gore politke usprkos, a li s ozbiljnim (ko)produkcijama (fenomenalni Pinocchio u suradnji s kazalištem MAMA iz Züricha npr.), s nastupima na inozemnim scenama (iznimno uspio Wallenkampov “Balade… koje donosi vjetar” u Beču i “Večeras plešemo” istoga koreografa u Portugalu itd.) te s organizacijom razmjena (npr. sa SNG Maribor u sezoni 1993./ 1994.)

Okušao se Milko u mladosti i na filmu, onom kultnom francuskom debaklu “Ljubavnici iz Turuela” koji je međutim zatravio publiku u NYC gdje je na programu bio više tjedana. Bavio se uz ples, koreografiju i pedagogiju svime što se zamisliti može u kazalištu i u drugim umjetničkim područjima: redatelj na sceni i na TV-u, dramaturg, kostimograf, scenograf, majstor svjetla, kulturnopolitički vizionar kojeg nažalost nisu slušali…

Milko je svoj dugi i plodni život proživio u najljepšim gradovima svijeta: Parizu, Lisabonu, Veroni, Bruxellesu, Riju, New Yorku, Ateni, Londonu, Madridu (na slici)… ali je najviše volio svoj Zagreb i svoj HNK gdje se vratio sredinom sedamdesetih na poziv Koste Spaića. Tu je upoznao svoju najdražu Spomenku i tu su se rodili njihovi sinovi koje je obožavao.

Samo jednom smo radili zajedno, on je bio koreograf, a ja asistent Žoržu Paru na vjerojatno najuspješnijoj dramskoj predstavi HNK u osamdesetima, na samom kraju toga, za Milka izuzetno uspješnog desetljeća. Bio je to “Don Juan i Kameni gost “Tirsa de Moline u kojoj je Milko na ingeniouznu glazbu Igora Savina koreografirao sve Don Juanove ljubavne “uspjehe”. Nikad prije i nikad poslije nisam vidjela bolju koreografiju u nekoj dramskoj predstavi. Alma i Ena su tako plesale uz Despota da bi svatko tko ih ne zna zaključio da su svi troje profesionalni plesači. Meni su se doslovno tresle noge prije te prve probe: Upoznat ću velikog Šparembleka, neopisiva trema spojila se s nemogućnošću da izgovorim i ono “drago mi je”. No, Milko kakav je bio cijeli svoj život – fin, ljubazan, dobar kao anđeo na nebu u kojeg se jučer odmah pretvorio – premostio je moj strah i već u sljedećoj minuti smo brbljali, pola na hrvatskom, pola na francuskom kao da se znamo cijeli život. Ne može se posljednji pozdrav takvom čovjeku ispisati s točkom na kraju. Jer on je bio beskrajna, široka rijeka koja teče i pravi svoj okoliš lijepim, pametnim, kreativnim, intelektualno znatiželjnim. Umjetničkim iznad svega. Čuli smo se nekidan, nakon što je odgledao “Juditu” na HRT-u. Odmah je nazvao, oduševljen. I zahvalio, da, takav je on bio. Zahvaljivao bi svima, na poslu, na pokušaju, na tome što jesu. Svima nama koji smo samo pokušavali biti komadić njegove divovske orbite s nebrojeno puno planeta. Uvijek se smijao grohotom kad sam mu govorila, Milko, kad narastem, obnovit ćete svoju Carminu Krležijanu, najveće remek djelo hrvatskog baleta! (skladatelj Frano Parać, praizv. 5. XII. 1985. u HNK ZGB: dramaturg, redatelj i koreograf M. Šparemblek, dirigent V. Šutej, scenograf Z. Bourek, kostimografkinja I. Škomrlj)

– Srce, ne budu ti nikad dali da tolko narasteš!

Milko dragi, hvala Vam na podršci sve ove godine, na raspravama, na cigaretama, na prisjećanjima, na čitanju svih mojih knjiga, na trenutnom feedbacku.

Gotovo u svima se nalazio on, kao – protagonist.

Milko Šparemblek, jedinstveni dar s neba za sve one koji su imali tu sreću da ih makar dotakne svojim pametnim i blagim pogledom ispunjenim znatiželjom od svoga prvog pa do posljednjeg dana.