Nije utješno ako nas razumiju samo ako govorimo na razini opće retoričnosti i formalnog podržavanja. Tadija veli: “Mi se mijenjamo kao lišće, venemo na okrajku šume”. Uvijek smo u potrazi za nekim, tko će nas voljeti u tim mijenama, zbog nas samih, ne zbog onoga što smo postali i na svom imenu javno akumulirali.

To je veliko prokletstvo, jedna od zamki “uspjeha”: ne razlikuješ više šećer od soli, oduševljenje od podilaženja, pravu emociju od prikrivene laske. Ako je prijateljstvo u pitanju, svjetonazori, sklonosti i prilazi životu ne bi se trebali sudarati, već usklađivati, s potrebom prihvaćanja. Savjet je dobrodošao, sarkastično podbadanje je užasno i bolno. Prevert piše ; “Svakome njegov cirkus”, no to je samo obrana prava na izbor. Ako se u mom cirkusu lome rebra, izbijaju zubi i pada na glavu, to je ipak moja osobna stvar i pitanje moje izdržljivosti!

Nije dobro ako hlepimo za slavom i priznanjem, ne ulažući cijelu kožu u svoju umjetnost, u polje kojim smo svjesno krenuli. Kad se jednom uspostavi “razlika između talenta i vokacije” (Tournier) mnoge stvari postaju jasnije, mnoge gorčine, ljubomora i pizma pokazuju se nepotrebnima. Ljubav, divljenje i obožavanje nemoguće je pridobiti i priskrbiti ako duše nisu suštinski ravnopravne. Ono, kad Cvetajeva piše da je Pasternak svojim stihovima “izmijenio sastav naše krvi”, a on joj bolesnoj, gladnoj i očajnoj u zadnjem susretu priča o novom pokućstvu i udobnom gnijezdu, što ga je priskrbio za novu suprugu. I ne ponudi joj šalicu čaja niti da joj kupi kaput i rukavice u zimi koja joj kosti satire. (toliko o razumijevanju i istančanosti pjesničkih duša).

Uglavnom, tu smo. Održavamo “sliku o sebi”, u dobrom dijelu oslonjenu na bivši život, na naše bolje i vatrenije godine. Najbolje je prihvatiti svoj format, nesavršenosti koje uz to idu, oštećenja koja su godine i razočaranja na nama odradile. I cijeli “paket” kad nova osoba ulazi u naš život. Nakon 70-te, rekla bih, nastupa olakšanje, ne trče se maratoni, već se otpušta suvišno i bira jednostavniji put po mapi svijeta koji nam je preostao. Ne govorim to cmizdravo ni samosažalno. Razumijem ljude koji vele kako su se “naživjeli”, jednako kao i one koji vele da su svoje “odradili”. S jednima i drugima osjećam bliskost.

Tournier se zalaže za “trajno ljubavno polupijanstvo do kraja života,” ja se zalažem za “visoki pogled” i lijepo vrijeme, ispravan palaglajder i izdašan džeparac dok me životne snage drže. A nakon stote zahvalit ćemo na milosti što smo postojali i otići u snu, zadovoljni što smo ipak bili i znali to osjetiti i izreći.

.