Osvrt na retrospektivnu izložbu velikog italijanskog moderniste. Milano, Palazzo Reale (15.02 – 29.06.2025; utorak – nedjelja, 10.30 – 19.00)

Dok završavam ovaj zapis, supruga me zapitkuje za šta sam se tematski zakovao cijelog prijepodneva. Hoću da budem praktično koristan. Lakonski dodajem: konačno. Kome? Najstrpljivijim čitaocima mojih proizvoda napisanih za RGG, moj jedini prozor u Regionu. Da im poručim: Ako vas od danas do kraja juna ove godine put bude vodio u Milano (ili budete u prolasku), vrijediće da posjetite jednu, po svemu osobitu izložbu (pogledajte podnaslov). Velim to bez ikakvog idiotskog morate, koje nalazimo na poleđini korica “bestselera” i u najavama “hit” filmova.

Felice Casorati (Feliče Kasorati), 35 godina nakon velikog retrospektivnog homage koji je Milano onomad dao djelu pijemontskog moderniste (Novara, 1883 – Torino, 1963), slikar je iznova pred milanskom i italijanskom publikom. Grad ga se sjeća i kao dizajnera i scenografa koji je radio za Teatro Scala. (Koji, zanemarimo kolateralnu modnu reviju signora della società per bene na premijerama, jeste broj jedan velike operske tradicije u Italiji).

Reprezentativno, da reprezentativnije ne može biti: 100 remek-djela u 14 sala Palazzo Reale. Za postavku izložbe zaslužni su Giorgina Bertolino, Fernando Mazzocca e Francesco Poli.

Casorati – život i djelo dostojni dokumentarnog romana. Sa realnim superlativima (i bez ovih), artist i danas, čini se, zadaje više muke ekspertima negoli laicima. (Ima kod Crnjanskog jedan blagonaklono ironičan detalj u kojem govori o engleskim bedekerima čiji autori, teško uspijevajući da definišu smisao djela velikih italijanskih majstora, zastanu (vjerovatno se počešavši po glavi) i kratko dodaju: of mystic. Sjetio sam se tih Engleza Crnjanskog, sasvim dobrodušno, povodom Casoratija.

Kako ne bih bio shvaćen kao ignorant koji se ugurava u nekakvu elitu znalaca Casoratijevog slikarstva, jednostavno ću predočiti samo neke od vlastitih impresija o njegovom slikarstvu. Ali, prvo – kad sam već zatražio pomoć od Crnjanskog, i ponešto o Casoratijevom životu. (Crnjanski je smatrao da djelo jeste bitno, ali i život autorov).

Casorati je rođen 1883, u Novari, ali se porodica, zbog očeve vojne službe često seli iz grada u grad. Ipak, učenik klasične gimnazije Felice se stabilizuje u Padovi, na sasvim drugom kraju sjeverne Italije. To je grad u kojem će studirati pravo i uporedo usvajati slikarska znanja kod Giovannija Vianella. Vrlo brzo je skrenuo pažnju likovne publike izlaganjem Portreta gospođe (na Bijenalu 1907). Neko vrijeme živi u Napulju, gdje pohađa umjetničke ambijente inspirisane minhenskom i bečkom secesijom, potom u Veron. Redovno je pozivan da izlaže na Bijenalu. U predvečerje Velikog rata prvi put izlaže samostalno, u jednoj sali prestižne Ca’ Pesaro (u Veneciji), takođe u Rimu. Rat i očevo samoubistvo su ostavili trag duboke traume u mladom umjetniku. U Torinu, u via Mazzini, se stabilizuje koncem rata i tu, u svom ateljeu, slikar će provesti cijeli radni vijek. Ubrzo postaje jedan od najdinamičnijih pokretača umjetničkog života u glavnom gradu Pijemonta. Najbolji prijatelj mu je pjesnik Piero Gobetti, koji 1923 objavljuje prvu monografiju o Casoratiju. U aprilu 1922. potpisuje Gobettijev manifest Liberalna revolucija, manifest svojevrsnog obraćanja mladima za rad na obnovi spiritualnosti društvene zajednice. Na Bijenalu je 1924 dobio cijelu salu. Predstavio ga je čuveni Lionello Venturi, koji slikara “prati” na svim izložbama, do kraja umjetnikovog života. Casorati otvara (1925) Slobodnu školu Slikarstva, koja postaje i mjesto okupljanja avangardista i intelektualaca. Ženi se 1931. svojom učenicom Daphne Maugham (kćerkom pisca Somerseta Maughama), iste godine kupio je kuću u Pavarolu, na jednom torinskom brežuljku, u kojoj je danas Spomen-muzej Casorati, koji sarađuje sa torinskim Arhivom Casorati. (Divno je kad kuće značajnih umjetnika postanu mjesta njihovog produženog života). Od 1924. do 1938, Casorati je kontinuirano, do 1938, predstavljan na izložbama Carnegie Instituta u Pitsburgu (potom iznova 1950)… Ali, biće dugo da detaljišem o svemu biografskom. Zato, znatiželjnijima – link¹ na italijanskom.

Ne, nisam siguran koliko je Casoratija lako utrpati u simbolizam secesije, pa ga tamo zadržati, svemu dodati i njegovu tendenciju ka magičnom realizmu, koji je već davno (i s pravom definisan kao naturalizam u kojem objekt, prividno realistički ostvaren, ipak ostavlja impresiju irealnog. (Sjetimo se De Chirica iz njegove prve faze, kad slika misteriozne gradske vedute). Nad svakom Casoratijevom slikom, čini se, lebdi aureola alegorijskog.

Italijanskim posjetiocima, pogotovo mlađih generacija, izložba nudi uvid u manje poznatog Casoratija: crtača, ilustratora, dizajnera, kostimografa… Izletnicima u slikarstvo on se ipak otvara ponajviše kao slikar. Možda će ponekom biti najzanimljiviju kao portretist žena čiji likovi neodoljivo podsjećaju na plod umijeća fiksiranja trenutka u radovima velikih Italijana Trečenta i Kvatročenta.

Od mene dosta. Možda i previše. Ali da i ja, za svaku sigurnost, dodam ono of mystic.