U mjeri koliko to raspoloživo vrijeme i nedostatak potrebnih znanja traže, roman nije posebno neprimjeren naputak kako izaći iz kakve opterećujuće ili ugrožavajuće situacije. Nije, naime, jednom bilo prepoznato da su u romanima pohranjena prošla iskustva proizašla iz nevolja ljudskog roda. Takvom uvidu ništa nije oduzela ni činjenica da su bili pisani naknadno, kada se stanje stvari više nije moglo popraviti. Naprotiv. Možda je razlog prihvaćenosti upravo u toj vremenskoj distanci. Ako se netko potrudio da sroči nešto zahtjevniji i opsežniji tekst o stradanju bliskih ili čak svom osobnom, a da sam od toga nije uspio popraviti ni svoj svijet, onda taj dar čovječanstvu ne treba prezreti. Posebno stoga ako naša sadašnja nevolja ipak nije takva da ne bismo mogli izdvojiti nešto vremena za čitanje. Jer tko čita romane dok mu se vlastiti svijet trese pod nogama, taj zacijelo računa kako ipak uživa u određenoj povlastici, u kakvom takvom luksuzu čitanja.

Namjesto pregleda što u aktualnim okolnostima nudi pogon nakladničke industrije, ovdje bi valjalo upozoriti na djelo koje je u nas imalo, blago rečeno, mlaku recepciju. Riječ je o romanu Vladimira Bartola Alamut, izvorno objavljenog 1938. i već desetljeće prisutnog u sarajevskom prijevodu na bibliotečnim policama. Kao što je u vrijeme nastanka roman pobuđivao na usporedbe lika Hasana Ibn Sabaha s Hitlerom, Mussolinijem i Staljinom, tako se sada Alamut nudi čitanju kao ključ za zapadnjačko razumijevanje karaktera vlasti Sadama Huseina. Radi se, dakako, o navodno nedokučivim i nepremostivim kulturalnim i političkim razlikama koje spletom okolnosti prerastaju u prijetnju s vjerojatno nesagledivim posljedicama razaranja i pustošenja. Bartolov je protagonist, despot Hasan Ibn Sabah, u tom smislu primjereno odabran. Legendarna osoba koja potkraj 11. stoljeća sije strah i trepet među svojim brojčano nadmoćnijim protivnicima, a u svojim redovima ima fanatično odane ljude, bespogovorno spremne da u svakom trenutku pođu u smrt.

Sam autor dva desetljeća nakon objavljivanja svojeg romana u bilješkama ovako određuje svrhu svojeg literarnog posla: “Središnji problem Alamuta je problem laži i istine, problem svjesne prevare onih koji prevarantu vjeruju. I strahovito razočaranje koje iz toga slijedi”. Danas bi se moglo ustvrditi kako je takav sažetak ili preambiciozan ili pak dijelom radi na štetu recepcije vlastitog djela. Ovisno o tome kako se roman čita. Kako onda stoji s tvrdnjom da bi psihološka jezgra romana bila analiza postanka i razvoja (istočnjačkog) fanatizma? Po čemu bi to Istok bio bolji kandidat za formiranje i više ili manje postojano njegovanje svjetonazora koji bi imao biti stran i zazoran Europljanima i zapadnjacima? Izgleda da u takvom spletu pitanja razlike prošlosti i sadašnjosti, zemljopisne razdaljine, odijeljena vjerska opredjeljenja i slično postaju zanemarivi. Istok se kao takav, u cjelini, nadaje nerazumljivim. Njegove se specifičnosti preporučuju konzumiranju samo u ograničenim razmjerima. Sve preko toga, pa radilo se i o benignom luksuzu poput turizma ili mirodija, izgleda da škodi tradiciji koju europska i zapadna kultura prihvaćaju kao vlastitu. Tijekom desetogodišnjeg rada na romanu Bartol je zacijelo dobro prosudio kako za zapadnjački pogled, unatoč zazoru, postoji čvrsta hijerarhija onog neprihvatljivog s Istoka. A na samome vrhu te hijerarhije stoji sprega despotizma i fanatizma.

Tko je Bartolov despot Hasan Ibn Sabah? Najkraći odgovor glasio bi: netko tko bi prema našem shvaćanju trebao biti utjelovljenje blagosti, miroljubivosti i tolerancije. Vjerski učitelj. Hasan Ibn Sabah jest to naizgled. Osvjedočen kako je običnom, malom čovjeku život nezamisliv (možda i nesnosan) bez bajki, stvara vjersku organizaciju kojom zadovoljava tu imaginarnu potrebu. A svoju vlast, uključujući i onu nad vlastitim sljedbenicima, gradi na slijepoj pokornosti. “Vriskali su od veselja i čežnje za bojevanjem”, to je ono što od njih traži, čak i kada je izvjesno da je bojevanje unaprijed osuđeno na propast. “Tvoji živi bodeži”, govori jedan od despotovih pobočnika, “mogu dosegnuti svakoga tko ti stane na put. Tko bi u takvim okolnostima još htio biti tvojim protivnikom?”

Takvim se portretom Alamut svrstava u tzv. roman ličnosti. I zbog toga je uspio od strane književne kritike zaraditi određeni broj ne baš laskavih ideoloških etiketa. U smislu da promovira neprihvatljiv svjetonazor. Ustrajan Bartolov napor da razabere mehanizme proizvođenja obmana i pokoravanja zlim učiteljima (ono što je još u 16. stoljeću Etienne de La Boétie nazvao dragovoljnim ropstvom) možda je najuspješniji kada se drži okvira spisateljskog posla. Rubno uključen u široku reformu tzv. velikih epskih formi 20. stoljeća, on upravo u romanu vidi instrument kojim bi obesnažio tu ljudsku potrebu za bajkama. I ujedno slabost nadomjestio interesom za složeniju formu romana. Iz autorove se ostavštine, unatoč širokopoteznom pojmovnom vrludanju, vidi da je tome tako kada traži “pravu riječ” kojom bi označio ukupan ishod svojega posla. Međutim, dovoljno je već i uvodno geslo romana: “Ništa nije istinito, sve je dozvoljeno” koje bi s pokrićem vrijedilo za one uspete na al araf, u islamskoj mitologiji zid između raja i pakla. “Ako si dokučio da ništa ne možeš spoznati, ako ne vjeruješ u ništa, onda ti je sve dozvoljeno”. Ako što Bartolov roman demontira onda je to ta konačna istina Hasana Ibn Sabaha, u koju vjeruju svi njegovi pristalice (dakako, odveć lakovjerno i zapravo praznovjerno) osim samog tvorca te iste istine.

Ako sada sve ovo zvuči ponešto obećavajuće u svjetlu razumijevanja aktualnog sukoba zapadnog svijeta i Sadama Huseina, onda stvar s razumijevanjem tog konflikta posredstvom romana još nije gotova. Pa zašto bi uopće netko posegnuo za romanom, ovim ili kojim drugim usporedive teme, da sebi bolje predoči što se to oko njega ili nje zbiva? Svi mi, barem u nekoj mjeri, valjda znamo da roman nema obvezu pravorijeka, povijesne potvrde, znanstvenog otkrića ili objave pristigle s onkraja. Možda zato što roman ponekad uspijeva gajiti iluziju da dok čitamo ništa ne činimo, a niti drugi nama išta čini. Kao da nam djelatno zlo zbiljskog svijeta tada ne kuca na vrata.

(Vladimir Bartol, Sveti Ivan kod Trsta, 1903 – Ljubljana, 1967. Studirao je filozofiju i biologiju te diplomirao s tezom “O čimbenicima koji živim organizmima omogućuju smisaonu reakciju na vanjske podražaje (i time očuvanje individuuma i vrste)”. Nakon rata u kojem sudjeluje u redovima Osvobodilne fronte bavi se novinarskim, kazališnim i znanstvenim radom. Poznatiji je ipak kao prozaik: Al Araf, 1935; Tršćanske humoreske, 1957. Njegovo najcjenjenije djelo, roman Alamut, preveden je na više jezika.)

Tekst je bio izvorno objavljen u dvotjedniku za kulturu i društvena pitanja Zarez.