Epitafi, te kamene enciklopedije prohujalih vremena, nam pomažu da se sklopi mozaik o ljudima koji su obilježili svoju epohu. Pa evo, pomenut ćemo neke. Na jednom starom groblju u Londonu može se pronaći ovaj epitaf: „Here reposes Daniel Defoe author of Robinson Crusoe 1660 – 1731. Veliki francuski pisac Stendal dao je da se na njegovoj nadgrobnoj ploči ukleše epitaf na italijanskom jeziku: „Enri Bejl milanez, živio, pisao, volio.“ Stendal, autor romana Crveno i crno, pokopan je na groblju Monmartr u Parizu. Pariško groblje „Pere Lachaise“ bilježi najviše posjetilaca nakon Ajfelovog tornja. Na ovom groblju su sahranjeni: pjesnik Charles Baudelaire, filozof Jean Paul Sartre, dramatičar Moliere, Jim Morrison, pisac Honore de Balzac i još puno drugih u Svijetu poznatih imena. Posljednje borbe branioca Pariške komune su se odigrale baš na ovom groblju i to, vjerovali ili ne, u neposrednoj blizini Balzakovog groba. Groblje „Pere Lachaise“ je osnovao Napoleon (1804. God.) i lokalitet mu je bio na periferiji Pariza, podaleko od grada, zbog straha od mogućih zaraza i epidemija.

Viljem Šekspir na svojoj nadgrobnoj ploči ima uklesan neuobičajen epitaf: „Bio je poeta kao Vergilije, obrazovan kao Sokrat, mudar kao Nestor. Narod ga voli, a Olimp ga ima.“

Uz kamenoklesce znao je zablistati i poneki soboslikar. Jedan od takvih veli: „U stanu u kom je boravio Gete ja sam lijepio tapete“. Stari dobri Vofgang fon Gete je bio zaokupljen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Smatrao je da nacionalna književnost nema više puno toga za reći, „počinje epoha svjetske literature i svako mora doprinositi razvoju toga razdoblja“. Govorio je da treba poznavati perzijskog pjesnika i mudraca Hafiza da bismo bolje razumjeli španskog pisca Kalderona.

Hafiz, perzijski kralj uma i lijepe riječi, je sahranjen je u cvjetnom gradu Širazu. Na osam mermernih stubova postavljena je velika smaragdna kupola od majolike. Pod kupolom je veliki kameni sarkofag ukrašen Hafizovim stihovima koje je uklesao najveći krasnopisac Perzije A. Malek, zvani “princ kaligrafa”.

Bertolt Brecht je sahranjen na jednom starom francuskom dominikanskom groblju u Berlinu. Na jednom sasvim običnom riječnom kamenu uklesano je njegovo ime, godina rođenja i smrti. Zgrada u kojoj je proveo posljednji dio života nalazi se uz samo groblje. Prozori njegovog stana su gledali na to groblje i svega desetak metara su udaljeni od mjesta gdje je poznati pjesnik kasnije sahranjen. Njegov nekadašnji stan je danas muzej i Brechtov arhiv.

Dok topovi pucaju, rekoše, muze ćute. Da su muze zbilja ćutale dok je zveketalo oružje, ko zna šta bi ispalo od poezije. Jedva ako bi se skupilo nešto mrvica. Jedan od najboljih primjera je veliki Vergilije koji je propjevao u najcrnja ratna vremena. Nad svojim stihovima je strepio i “mazio ih” kao što medvjedica mazi svoje mladunce, kako sam reče. Muze su ga pratile kao sjena dok je radio. Kakvo ćutanje, koješta, došaptavala je boginja Talija, tek u ratu se vidi ko je pjesnik a ko nije. Vergilije je započeo grandiozan poetski poduhvat kojim bi trebao Homera nadmašiti. Po njegovoj zamisli Rim je trebao i na polju umjetnosti pokazati dominaciju nad Atenom. Javno čitanje pred imperatorom Avgustom izazivalo je veliku pozornost. To je bilo najviše formalno priznanje poeziji u cijeloj njenoj povijesti. Ni prije ni poslije poezija nije bila na nekom mjestu i u nekom času podržana s većim autoritetom. Vrijeme slave nije zaboravljeno, Dante je Vergilija unio u svoju “Božanstvenu komediju” i tamo ga naziva svojim ocem i učiteljem. Hajnrih Hajne mu je posvetio jednu pjesmu, ovako ide:

“Zastor je pao. Konac drame. Već idu kući gospoda i dame. A da li se komad dopo? Po pljesku sudeć nije propo. Priznanje zahvalnoga svijeta, umro je poznati poeta. No sad je kuća posve nijema i žamora i svjetla više nema. Al kakav je to čudan zvuk odjeknuo po praznoj bini? To možda jedna žica puče na nekoj staroj violini. Posljednja lampa već se gasi. Ne može jadna sjati dulje. Iako plamsati još kuša. To svjetlo biješe moja duša.”

Danas neki Vergiliju, ipak, zamjeraju što nije sastrugao „pozlatu sa svog vremena”, pa je stoga njegov san o zlatnom vijeku ostao samo pusti san…

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo. 28. 02. 2025.