Milan Kundera je imao jedno lijepo zapažanje u knjizi „Umjetnost romana“: Roman ne ispituje stvarnost, nego postojanje. A postojanje nije ono što se dogodilo, postojanje je polje ljudskih mogućnosti, sve ono što čovek može postati, sve ono za što je on sposoban. Romansijeri crtaju “kartu postojanja” otkrivajući ovu ili onu ljudsku mogućnost. Recimo još jedanput: postojati, to znači biti-u-svijetu. Treba razumjeti i lik i njegov svijet kao mogućnosti. Kod Kafke je sve jasno: kafkijanski svijet ne liči ni na jednu znanu stvarnost, on je krajnja i neostvarena mogućnost ljudskog svijeta. Istina je da se ta mogućnost nazire iza našega stvarnog svijeta i kao da unaprijed oblikuje našu budućnost. Zbog toga govorimo o Kafkinoj proročkoj dimenziji. Ali čak kada njegovi romani ne bi imali ničega proročkog, ne bi izgubili ništa od svoje vrijednosti, jer i poimaju jednu mogućnost postojanja (mogućnost čovjeka i njegova svijeta) i omogućuju nam da tako vidimo što smo, za što smo sposobni.” Proces koji prati odumiranje života, način na koji se preobražava narativ o iščezlom pojedinačnom životu ili čitavoj epohi, usko je povezan sa jako različitim oblicima fantastike. To ne uključuje eventualnu zagrobnu sudbinu duše, koju ne možemo pratiti, ali podjednako čudnovati oblici fantastike prate ljudsko preobraženje u ne-ljudsko. „Tek što se bio vratio iz Vječnoga Grada, ozaren blagoslovom Svetoga Oca, koga je obdario svojim portretom Bezgrješno Začeće, u čijoj se (kao fosfornom svjetlošću rentgenskog aparata obasjanoj) utrobi vidio Foetus našeg Spasitelja kako tiho spava u maternici kao bilo kakav preparat rinoceronskog nedonoščeta u formalinu, Dali je objavio Parizu, kako Čovječanstvu, na pragu interplanetarne kibernetike, sviće Zora Sveopće Nosoroštine.“ Ovdje je zanimljiv način na koji Krleža temeljne motive kršćanstva podvrgava opservaciji najmodernijih dostignuća civilizacije – kakav je na primjer rentgenski snimak. Prema tome, Krleža, kao veliki meštar „preciznosti“ tu veliku zabludu kršćanske mitologije o bezgrešnom začeću, što je tematizirao i Salvador Dali u svome portretu Bezgrješno Začeće, podvrgava mehanizmima analize suvremene civilizacije jer teško razdvojiti „jezik istine“ od „jezika laži“, baš onako kako je, u novozavjetnom stilu rečeno, teško razdvojiti kukolj od pšenice. Kada čitamo Danteovu „Božanstvenu komediju“ mi imamo osjećaj da je ono što čitamo „istinito“. Dante koristi istinite elemente stvarnosti, koje mi prepoznajemo kao takve, jer se i nama samima događaju. Ali da li je ta struktura Svijeta (sazdana od Pakla, Čistilišta i Raja) istinita? Po svemu sudeći je izmišljotina, odnosno srednjovjekovna konstrukcija. To nam govori da je Danteov Svijet („Božanstvene komedije“) laž sazdana od istine, što je ipak bolje nego kad je istina sazdana od laži. Dalje Krleža piše kako se Dali nekom prigodom pojavio na jednom dobrotvornom balu u Parizu, toj prestonici svjetske umjetnosti i velikoj kuhinji ideja:

„Dali se pojavio na balu Des petits lits blancs u karitativnu svrhu doduše, ali ne manje bestidno, progovorivši o osnovnim pitanjima umjetničkog stvaranja na način nosorožno doduše sasvim priglup i bezazlen no ipak tako izazovan te ovo Remek-djelo njegove prigodne retorike zaslužuje da se otme frivolnom ljudskom zaboravu.“

Salvador Dali kao vrhunski umjetnik jedne moralno posrnule civilizacije, svojom pojavom i svojom umjetnošću na najbolji način govori o prirodi te civilizacije, koja je potpuno potonula u mrežu pojmova na kojima je zasnovana. Krleža se pita „što je zapravo rekao ovaj davno već uveli zastavnik anarho-individualnog i magičnog nadrealizma, koji danas kao katolički obraćenik u kostreti oslikava božje hramove s isto tako bestidnom intelektualnom amoralnošću, kao što je na početku karijere u svoje kompozicije unosio buntovne neke gotovo anarhističke motive?“ U svom govoru se Salvador Dali obrušio na Logiku, kao jednoj od osovina na kojima se zasniva ta Zapadna Civilizacije – jer znamo da je u tom poretku Razum zapravo jedna od svetinja. „Protukartezijanac, dakle, po svemu, a kao što se vidi, propovjednik metalogičnih i antilogičnih misaonih metoda, kada se ovaj slikarski majstor upustio u tako riskantnu pustolovinu da ljudskoj pameti zavrne vratom, ne bi bilo učtivo ne posvetiti baš nikakve pozornosti njegovom, svakog udivljenja dostojnom pothvatu.“

U jednom krajnje elitističkom okruženju, u jednom od centara zapadne civilizacije, koja se kao mašina za ubijanje ophodi prema drugim oblicima života, Salvador Dali zapravo izgovara svoje revolucionarne ideje o ukidanju Razuma – na kojemu je civilizacija zasnovana, jer „Ubijanje je Razuman postupak, ukoliko služi širenju i bogaćenju Civilizacije“.

O Daliju Krleža dalje piše: „…ovoga, među slikarima danas jednog od najbestidnijih majmuna koji, usred suvremene prašume ukusa, maskiran kao Rinoceros, plaši preostali majmunski svijet svojom nepismenom i naivnom drekom.“

Krleža daje najprecizniju dijagnozu današnje zapadne civilizacije, u svom tom njenom insistiranju na ljudskim pravima i civilizacijskim dostignućima, govoreći da je ona zapravo jedan majmunarnik, dok je jedan od njenih najprestižnijih umjetnika, u čijem se stvaralaštvu zrcale ta civilzacijska dostignuća, zapravo jedan od najbestidnijih majmuna. Salvador Dali tako govori o Voltaireu kao o jednom predstavniku tog zapadnog racionalizma, govoreći da je Voltaire vladao jednim posebnim žanrom misaonosti, koji je zapravo najprozirniji, najracionalniji, najsterilniji i najpogrešniji način mišljenja. Krleža piše: „Taj svetoaugustinski, dobrotvorni proglas Salvadora Dali, kao tolika druga mnogobrojna rinoceroska objavljenja Duha Svetoga u Modernoj Pustinji Pameti među nama pokazuje kako su kazaljke na barometru današnjih stilskih poremećaja luckasto uznemirene, to jest kako ustrepereno javljaju trajnu oluju, koja sviješću ljudskom, kao sasvim tankom ljuskom vitla na talasima estetske i intelektualne slaboumnosti.“

.