Ovu retrospektivnu izložbu Marina Makanec predstavljaju dvije slikarske teme, portreti i mrtve prirode, nastale u periodu od nekoliko desetaka godina. U svakom pojedinom dijelu, a i u svima kao cjelini, zapaža se, kako je svojevremeno istakao akademik Tonko Maroević, ”ovladana vještina prikazivanja predmeta i ljudi” kako bi se mogao dočarati čitav jedan komorni svijet i njegova prije nedodirnut suptilnost. Figuralnost u tim slikama nije tek puka zadatost, već je njezinom izvedbom dosegnuta jedna ”sretna kompozicija” osjećajnosti i (likovne) ravnoteže, odmjerenosti i sklada. Mehanika svjetla, sjene, uglavnom umirujući kolorit i osjećanje jednog beskonačnog strpljenja nadilaze u ovim slikama zaokruženi realizam, kako bi se istakao jedinstveni slikarski rukopis autorice posvećen ambijentu (mrtve prirode) i dojmu (portreti).
Odnos prostora slike i prostora u slici vrlo suptilno zatvara određenje, konačnost likovnog djela. Tako je sam prostor figure ovdje impliciran u figuri, ne zbog bilo kakve ”dramatičnosti”, već poradi svijesti o smislu tog ”prostora”. Slike u kojoj je zabilježen i sačuvan trenutak, (lik, figura, djelo) koje je već davno nestalo ili se promijenilo, ali čija je vizualna i duhovna suština prisutna i dalje u prostoru i dojmu same slike. Makančeva tom postupku pristupa veoma vješto i promišljeno, estetski bogato tako da je svako zabilježeno (oslikano) postojanje time još vrijednije.

Marijan Grakalić