Dokle god se uspješnu ženu sumnjiči da je uspjela “preko nečijeg kreveta”, dokle god su muškarci pisci, a žene spisateljice, dokle god se žene koje se ne daju gadure, lijepe žene šuplje, dokle god se na razgovorima za posao žene pita hoće li rađati, dokle god im se nameće majčinstvo kao temeljna ženska uloga, dokle god se žene ne shvaća ozbiljno u nekim zanimanjima, dokle god plaće budu rodno uvjetovane, dokle god silovatelje i nasilnike pravdamo sumnjom da je “možda zaslužila”, dokle god se svaki literarni pokušaj ukazivanja na žensko stanje u kritičarskim krugovima bude omalovažavao kao “blebetanje frustrirane babetine”, dokle god na čelu kulturnih institucija, udruga i organizacija budu muškarci kao “intelektualno sposobniji”. dokle god… nema ravnopravnosti. Ravnopravnost je samo jalova, sramotna floskula. Parodija poput one u nekim zapadnim državama gdje žena udajom zadržava djevojačko prezime, ali djeca dobivaju prezime njezina supruga. Premda u tim, nekim zapadnim državama vrijedi ona uzrečica: “Mama sigurno, tata možda.”

Sretan nam 8. mart! Budimo blage jedne prema drugima… kad nas već svijet šiba i udara svim naučenim sredstvima…. Nikad ne znate kakvu bitku ispod besprijekorne maske vodi žena koju mrzite iz nekog iracionalnog razloga…

PS: I da: borbu trebamo nastaviti ako ne zbog nas samih, a onda zbog onih koje su se žrtvovale prije nas, zbog naših kćeri, unuka… moramo im pripraviti drukčiji svijet, svijet ravnopravnih ljudskih bića…