Ivo Andrić je napisao brojne priče o Bosni, ali je napisao i jednu o Japanu. Stvarno, nije prvoaprilska šala. Naš se nobelovac na opće iznenađenje sjetio i naših kosookih prijatelja iz „zemlje izlazećeg sunca“. Ovaj svoj literalni izlet u nepoznato je naslovio „Japanska priča“. Objavljena je u zbirci poezije „Nemiri“ koja je inače jedna od prvih njegovih knjiga. To su bili prvi pokušaji sa poezijom iz kojih su nastale knjige „Ex ponto“ i „Nemiri“ sa kojim Andrić nije bio u potpunosti zadovoljan. Knjige su ipak takve-kakve su i objavljene. Bilo je pozitivnih kritika, a bilo je bogami i osporavanja. Pjesnik Antun Branko Šimić se jako mrštio na ove njegove pjesničke pokušaje. Napisao je po izlasku knjiga i jedan osvrt pod nazivom „Andrićev lirski feljtonizam“ gdje se već iz naslova nazire Šimićevo nezadovoljstvo. Kasnije kroz godine i decenije Andrićeve prozne pjesme iz pomenutih knjiga su postajale sve bolje i bolje. Posebno Ex Ponto koji svjedoči o stradanju „Mlado bosanaca“ po austrougarskim kazamatima. Sama poezija je maštovita, emotivna, protkana mislima koje su duboke poput bunara. Posebno su zanimljive Andrićeve filozofske opservacije. One po svojoj ljepoti, snazi, bljesku i porukama podsjećaju na najbolja ostvarenja Radibranta Tagore koji je bio ne samo veliki pjesnik, nego i filozof.

Ovih dana se obilježava 50 godina od smrti Ive Andrića. Tim povodom Andrić grad priređuje izložbu pod nazivom „Andrić i Višegrad: od prvih koraka do nezaborava“. Eto vidite, iz Andrić grada uvijek stižu neke lijepe vijesti.

Vratimo se opet Andrićevim knjigama. U pomenutoj „Japanskoj priči naš nobelovac zapisuje: „Kad je u dvoru nekadašnje carice bilo prvo svečano vijeće, prebrojaše se Tristopedesetorica i vidješe da jednoga nema, a kad se pročita spisak svih zavjerenika vidje se da nema pjesnika Mori Ipo. Ne htjedoše da vijećaju bez njegova glasa nego odmah poslaše roba sa dvokolicom po njega. U neko doba se vrati rob sa praznim kolima; rečeno mu je da je Mori Ipo otputovao i da je za vijeće Tristopedesetorice ostavio pismenu poruku. Najstariji u vijeću primi savijenu artiju i predade je načelniku državnih učenjaka, a ovaj je stade na glas da čita:

„ Mori Ipo pozdravlja, na rastanku, drugove svoje, zavjerenike! Blagodarim vam, drugovi moji, na zajedničkoj patnji i vjeri i pobjedi i molim vas da mi oprostite što ne mogu da sa vama dijelim i vlast kao što sam dijelio borbu. Ali pjesnici su – protivno od drugih ljudi – vjerni samo u nevolji, a napuštaju one kojima je dobro. Mi, pjesnici, smo za borbu rođeni; strasni smo lovci, ali od plijena ne jedemo. Tanka je i nevidljiva pregrada što me dijeli od vas, ali zar nije i oštrica mača tanka, pa je ipak smrtonosna; bez štete po svoju dušu ne bih mogao preko nje do vas, jer mi podnosimo sve osim vlasti. Zato vas ostavljam, drugovi zavjerenici, i idem da potražim ima li gdjegod koja misao koja nije ostvarena i koja težnja što nije izvojevana. A vi vladajte razborito i srećno, ali dođe li ikad na naše carstvo od Sedam Otoka kakva bijeda i iskušenje i bude potrebna borba i utjeha u borbi, potražite me molim vas“…

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 09. 03. 2025.