Admiral S. M. nije bio čovjek glup i, više još od te ne pretjerano laskave fraze, moglo bi se reći da je razumijevao stvari i događaje sa mnogo fantazije. Još kao mlad fregatni oficir, S. M. ratovao je na Tigrovu poluotoku, u Port Arthuru, kod jedne baterije od petnaest centimetara, i doživio Steseljevu kapitulaciju, predavši svoju espadu u ruke japanskog admirala.

Krstarica na kojoj je S. M. doplovio u Port Arthur nasukala se na početku opsade na uzanom prolazu između kopna i Tigrova poluotoka, u onom prokletom tjesnacu što je, pun opasnih grebena, zatvarao portarthurski zaljev kao neprobojna barijera. U portarthurškoj kotlini, punoj terre rosse, gdje na krvavom blatu nije bilo nadaleko ni jednog jedinog drveta, nego vjetar tužno i osamljeno plače nad grmom oniske borovice, u krajini oplakivanoj žutozetenkastim blatnim kineskim morem, usred močvarnog, malaričnog predjela, S. M. obolio je od melankolije. Na »Žamčugu« važio je kao dobar pijanist, a ta, tako poetski nazvana krstarica potonula je veoma prozaično na ulazu u luku, zajedno s njegovim Chopinom i Rahmanjinovljevim etidama. Imao je dva-tri sasvim pristojna druga kod baterije, izvrsne šahiste, i ti su predali dušu Gospodinu za vrijeme opsade, što od japanskih metaka, a što od skorbuta. Sjenke nije bilo, ni vode, ni konzerava; sunce je peklo sve nesnosnije, a japanski topovi tukli su sve preciznije, dvadesetičetiri sata na dan.

O davnim portarturskim danima admiral S. M. govorio je sa mnogo sarkastičnog, višeg prezira, kao što se izražavaju stari, umorni ratnici koji retrospektivno savršeno preziru vojničku problematiku o kojoj je riječ.

— Čitav Port Arthur, upravo portarthurska caristička blamaža najvećeg stila, spada zapravo među najbezobraznije paname čitavog svijeta. Beton bastiona i artiljerijskih kazamata, sve samo smeće i prašina, najjeftinije engleske kvalitete! Farovi krivo iskalkulirani i uzidani, te bi samo za najpotrebnije korekture bilo potrebno minimalno tri godine sistematske pregrađuje po fortifikatorima koji se razumiju u taj posao, a ne po nekakvim varalicama iz Sanighaja koji su čitavu prevaru od početka uzeli u ruke kao japanski agenti. Drvena građa sva trula, traverze, kabeli, dinamit, artiljerija, sve englesko smeće posljednje vrste. Zašto je mrski generalštab otkupio tu staru kinesku tvrđavu za one silne milijune, to ne zna ni đavo! Nešto se po Portu govorilo kao da su dvorski krugovi bili zainteresirani oko šumske industrije na Yaluu i po mandžurskim rudnicima, ali to su bile intrige piterburških salona. Na kraju balade, za sve blamaže u historiji netko mora da preuzme krivnju …

— Tako se kod Rusa danas uobičajilo da se svi skandali terete na saldaconito one carske nikolajevske blune i njegove Virubove, ali što se Port Arthura tiče, to bi S. M. mogao da bude objektivnim historijskim svjedokom da kod te krvarine Raspućin nije imao svoje prste. Port Arthur, to je posvema druga stvar. Čisti slučaj takozvane strateške ludnice, a ne sabotaža. čitav fortifikacioni sistem bio je sagrađen na očito slaboumnim, da, upravo kliničkim pretpostavkama, — svi generalštabovi svijeta sastavljeni su od paranoika, od paralitika, od manijaka do shizofreničara sviju vrsta, to je točno, ali hipoteze carskog generalštaba bile su kretenske ispod svakog nivoa: po tim hipotezama uzelo se da se Japanci uopće neće moći iskrcati i da će baterije od petnaest centimetara biti dovoljne da bezuslovno spriječe svaki takav pokušaj. Pokazalo se, međutim, da se Japanac iskrcao elegantno, takoreći bez ikakve intervencije s ruske strane, i da je počeo da bije port-arthurski tvrđavni pojas najmodernijim baterijama od trideset centimetara, po svojim vlastitim kalkulacijama koje su, za razliku od ruskih, bile egzaktne. »Dosta je jedan tvrđavni pojas«, tako se brbljalo, a pokazalo se da su i tri pojasa bila suviše slaba garancija za neku, kakvu-takvu, sistematsku obranu. Poluotok Laotiehshan gospoda dakako da nisu utvrdila jer su »gospoda fortifikatori« uzeli kao nepobitno da Japanac ne će moći preko Laotiehshana da gađa indirektno. A pokazalo se da su japanski artiljerci gađali na dvanaest hiljada metara s izvrsnim rezultatom. Sve jedna imbecilna glupost za drugom, sve jedna kriva pretpostavka za drugom, sve sama korupcija, kurve, šampanjac, špijunaža, to je bila ona ludnica od carskog generalštaba. Uostalom! Što znači danas, dan-današnji, moderan evropski rat? I najveći dreadnoughti izgledaju danas, na distanci od dvadesetak kilometara, kao tuberkule u mikroskopu. Sve je jedan krtičnjak gdje se nije na dva-tri kilometra distance. Podmornice… To je sve!

Kada S. M. danas razmišlja o onim dalekim portartihurskim danima, sve su se grozote rasplinule, a jedino čega se panično sjeća jeste motor port-arthurske ledane. Cijele noći slušao je onaj prokleti motor ledane kako sopće i odjekuje od stijene jednog magazina: tef-tef, tef-tef, tef-tef, tef-tef…

Tako je melankolik Sergej Mihajlović, prezirući svoju admiralsku karijeru, muzicirao i tako je na kraju balade za posljednjeg međunarodnog rata, što su ga ruski poeti blagoizvoljeli prozvati »Gospođom Vojnom«, zapovijedao jednom divizijom baltičke flote i predao je nekom socijaldemokratskom deputatu baltičkih Sovjeta, a da za čitavog rata ni sa jedne svoje krstarice nije opalio ni topa. Njegov admiralski brod na kome je potpisao kapitulaciju zvao se »Slava«. Sic transit — »Gloria« … Stvari su pošle svojom normalnom logikom. Potpuno se dezinteresirao za političke događaje i kada su mu godine dvadesete ustrijelili suprugu (plavokosu kurlandijsku barunicu), on je već bio prilično uzvišen iznad svih tih banalnih naših svakodnevnih sitnica…

.