.

Irenu poznajem valjda četiri desetljeća, još od sedamdesetih kad sam često dolazio u Institut za književnost, na Filozofskom fakultetu, gdje smo se svi okupljali kod dviju Dubravki (Ugrešić i Oraić). Irena je pristigla nešto kasnije, kao talentirana Flakerova studentica, rusistica, radila je na Književnoj smotri, pomagala oko Pojmovnika avangarde. Tiha, povučena, u sjeni nešto starijih kolegica koje su već bile afirmirane i kao književnice i rusistice. Vremenom se naše društvo s Flakerova Instituta osulo.

Ali nastavili smo se viđati: Irena mi je donosila u Leks nove brojeve Književne smotre, svoju prozu za Republiku, prozne knjige koje je u međuvremenu počela objavljivati.

Zanimali su me neki njezini važni istraživačko-izdavački projekti: posebno rad na izdavanju dnevnika Dragojle Jarnević, a i istraživanja opusa Iročke Aleksander, lijepe ruske emigrantice , književnice, bliske Krležine prijateljice. U suradnji s Disputom sjajno je uređivala biblioteku strane proze, umjetnički vrijednih pisaca, uglavnom iz istočne Evrope, nedovoljno poznatih u našoj sredini.

Irena nikad nije bila književna zvijezda koja bi zanimala Gloriju i Story, o njezinim knjigama nije se puno pisalo, njezine projekte pratile su samo specijalizirane rubrike i dobro upućeni kulturni novinari, zapravo novinarke (dok je kulturno novinarstvo u novinama još postojalo). Ali svojim knjigama, istraživanjima, prijevodima, izdavačkim projektima Irena je na svoj tihi način ostavila snažan trag u našoj književnosti i kulturi. Adio, Irena, draga prijateljice!