Javilo mi se, misleći o tome, da je Andrić, čovjek već tada jednog starog svijeta umro u neobičan čas: u zenitu jugoslavenske modernosti i u godini kad je Bijelo dugme zaludjelo Jugoslaviju donoseći apsolutnu suvremenost spojenu na već tad zapravo postmodernu igru identiteta i korijena. I postalo najvažnija kulturna stvar mladih zemlje i neusporediv kulturni i društveni fenomen.

Činjenica da su se u stvarnosti, u realnom svijetu i vremenu, preklopili Andrić i Bijelo dugme povlači zapanjujuće, upravo nezamislive implikacije. Za razumijevanje toga sraza treba naročita sposobnost da se on dobro shvati u svojoj dubini. Ali za osnovno razumijevanje, potrebno je samo malo volje, imaginacije i “dvije čiste, obične pameti”, kako bi rekao jedan naš filozof: ako u svijesti već samo stavimo jednu pored druge ove dvije pojave, u trenu je razvidno da su se dotakla dva, i naizgled i stvarno do paroksizma suprotna i odvojena svijeta – čitave dvije ere s različitostima unutarnjim koje su tolike da su neshvatljive upravo. Dva razdoblja što svojim krajevima spajaju čitavo dvadeseto stoljeće.

Dječak koji je najvećeg jugoslavenskog i jednog od najvećih svjetskih pisaca pitao koliko je sati, kasnije će napisati ključnu i nenadmašnu knjišku biografiju benda koji je eksplodirao na muzičkoj i kulturnoj sceni kao vrelo apsolutne životnosti i erosa življenja u trenutku kad je kao pijesak iz staklene ure ili kao voda iz klepsidre istjecao život iz čovjeka koji je bio svjedokom najvećih događaja i ličnosti neusporedivog XX vijeka, štoviše koji ih je osobno poznavao. I koji je dakako sam bio takva ličnost.

–

(Nota na pedesetogodišnjicu smrti, a umjesto većeg teksta.)

13. Mart 1975 – 2025.