Umro je Dag Solstad (1941.-2025.), norveški pisac čija je proza bila oštra i hipnotična poput ledenog sjaja sjevernog svjetla. Za publiku koja ga ne poznaje, Solstad je bio više od pisca: bio je arheolog moderne duše. Čekićem jezika je lomio lažne ideale društva, a istovremeno je bio kroničar trenutaka kad se čovjek suočava s apsurdom vlastitog postojanja.

Upoznao sam ga preko njegove supruge, Therese Bjørneboe, kćeri velikog norveškog anarhista Jensa Bjørneboea, čiji sam roman “Historija bestijalnosti” režirao u Det Norske Teatret. Therese je naslijedila očevu etičku strast, a Dag, njezin životni partner, dijelio je tu vrstu intelektualne hrabrosti koja ne trpi kompromise.

Solstad je započeo kao dijete radničke klase, i postao glasom generacije koja je napadala norvešku “idilu” 1960-ih i 70-ih. Njegovi junaci su profesori, pisci, obični ljudi uhvaćeni u krizama identiteta, listom antiheroji koji su svojim propastima otkrivali prljave tajne kolektivne svijesti. U romanima “T. Singer” i “Roman 1987”, gradio je svjetove gdje se filozofski egzistencijalizam susreće s gorčinom svakodnevice. Meni je ipak najdraži njegov roman “Sramežljivost i dostojanstvo” kojeg mi je Therese darovala u francuskom prijevodu. Glavnom junaku Eliasu, sredovječnom profesoru norveškog, život raspada pod teretom vlastite svjesnosti. Radnja kulminira u trenutku koji je tipično Solstadovski: Elias, dok predaje Ibsenovu Divlju patku, ne može otvoriti prozor u učionici. Taj banalni neuspjeh postaje iskra koja rasplamsava egzistencijalni kolaps. Junak bježi iz škole, luta gradom, a čitatelj prati njegov unutarnji monolog pun gorčine, srama i pitanja: Što ako smo svi mi samo uloge u tuđoj predstavi?

Bio je norveški Bernhard. Poput austrijskog genija, i Solstad je koristio ponavljajuće, hipnotične ritmove proze da razotkrije licemjerje društva. Njegove rečenice su dugačke, nabijene ironijom i nisu bile samo služile gradnji pripovijesti, već su autentični akustični prostori u kojima je odjekivala tjeskoba modernog čovjeka.

Prije nego što je Karl Ove Knausgård počeo rušiti granice između fikcije i autobiografije, Solstad je decenijama eksperimentirao s autentičnošću. Dok je Knausgårdova Moja borba izazivala debate o intimi u književnosti, Solstad je već u 80-ima pisao romane u kojima je autor postajao lik, a fikcija instrument za ispitivanje istine.

Dag Solstad nije pisao da bi zabavljao. Pisao je da bi razotkrio. Ponavljao je da svaka rečenica mora imati svoj etički imperativ. Danas ga preporučujem hrvatskoj publici i izdavačima. On je bio pisac koji je vjerovao da je književnost najveći izraz ljudske solidarnosti, jer samo u zajedništvu s drugima možemo prepoznati vlastitu krhkost.