.

.

II.

Ljubljenje oblaka uvrnuta je zamisao. Jer ti si trska stješnjena u svom milimetarskom rastu. Iz tamnog sjemena guraš preostali život u polet ili klonuće. Možda se razmekša livada pa se izviješ u stablo koje raste u korijenje, a ne u krošnju. Tako izvrnut, teško ćeš primiriti riječi koje se žestoko prepiru prije nego ih izgovoriš, nego zacrniš ili osvijetliš lice sugovornika. Možeš li im dati slobodu da se zauvijek posvade u rečenici koja otpočetka nije tvoja? A tebe više nema sad kad si najpotrebniji, kad je noć najmarljivija. Možda sam ja zadnji jezik s kojeg će skliznuti riječ, duboko pod tvojom kožom osvijetliti sretnije sjeme.