Za razumijevanje današnjih kulturnih i društvenih procesa ne može škoditi zaviriti u radove Michela Foucaulta, francuskog filozofa te povjesničara ideja i institucija poput bolnica, zatvora, ludnica i škola. Gilles Deleuze je u svojoj studiji o Foucaultu (1986) bio predložio da se slijed njegovih radova podijeli, uvjetno rečeno, na dvije faze, arheološku i genealošku. Pri tome se Nadziranje i kažnjavanje (1975) pojavljuje kao simbolička (pa time i arbitrarna, a ne faktografska) prekretnica u njegovim proučavanjima. Najkraće rečeno, prva se odlikuje proučavanjem znanja, druga proučavanjem moći. Arheološka faza (Arheologija znanja, 1969) nastoji rekonstruirati uvjete mogućnosti ljudskih predodžbi, spoznaja i jezičnih tvorevina umjesto da se historiografski i hermeneutički uživljuje u njihov svijet. Ona nastoji doprijeti do njihovih uvjeta mogućnosti kako bi stekla uvid nad pripadnoj joj cjelini, poretku i sklopu odnosa što je povijesno aprioran. A ta cjelina iznutra je homogena, nije heterogena. Iz toga razloga stran joj je bilo kakav kontinuitet. Usput, time su bile stvorene pretpostavke za početak antihumanističkog doba (“Čovjek je mrtav”) što je, po svojem proglašenju, izazvalo negodovanja te negativne kritike javnosti i filozofske zajednice, dijelom i zbog toga što se time Foucault prikazuje kao nastavljač u prvome redu Freuda, Marxa i Nietzschea.

Za razliku od toga, genealoška faza svoj je naziv dobila po Nietzscheovoj Genealogiji morala. Ona otkriva svojevrsno rodoslovlje pojedinaca, pojmova i pojava. Kod nje dolazi do cijepanja i grananja jednog registra u drugi npr. stvari u predodžbu, predodžbu u riječ itd. Kod genealoške faze dolazi do razgradnje opažaja, osjećaja i pojmova u nevidljive sklopove diskontinuiranih nizova, tragova i odnosa. Moć ovdje ne ostavlja netaknutu promatračku i opisivačku poziciju što karakterizira arheološku fazu. To znači da ta druga faza problematizira prvu. Iz toga se razloga ovo problematiziranje tiče pitanja koje to okolnosti omogućuju misliti upravo na određeni način. Cilj je genealoške faze rekonstruirati porijeklo našeg sadašnjeg položaja, objasniti njegov nastanak i objasniti nastanak kategorijalnog aparata u svjetlu svih slučajnosti. Foucault kaže da je znanje usavršivo i uključeno u proces koji vodi praktičare k istini. To je uvjerenje, međutim, diskreditirano. Posljedično, Foucault prosuđuje praksu humanističkih znanosti. U svojim je proučavanjima Foucault ne jednom potvrđivao sumnju u valjanost govora humanistike i njezine univerzalnosti, specifične logike, strategije i razloga. Njega zanima kako nastaju istine, npr. one delikatne o temama seksualnosti i njezine povijesti. Umjesto usvajanja drugog valja razotkriti drugost usvajanja. Na taj način dolazi do oslobađanja od obmana, dogmi i uvriježenih mnijenja.

Vrijedi ovdje razlikovanje Foucaultove arheologije i genealogije staviti u povijesni kontekst. Pri tome njih sagledati iz perspektive poststrukturalizma i popratnog “obrata k jeziku”. Tradicionalna je gnoseologija, teorija spoznaje, takoreći bila smijenjena semiotičkom teorijom značenja. Povijesni se kontekst uočava i na razini imenovanja ili označavanja: sada je struktura ta koja definira jezik, komunikaciju i iskaz. “Volio bih da se u izlaganje koje danas moram održati, i u ona koja ću ovdje možda godinama držati, mogu ušuljati kriomice. Umjesto da uzmem riječ, volio bih

da me ona obuzme i ponese mnogo dalje od svakog početka. U trenutku dok govorim volio bih osjetiti da mi već odavno prethodi jedan bezimeni glas: tada bi mi bilo dostatno da suvislo oblikujem i slijedim sadržaj, da se bez osobita obzira postavim u njegove međuprostore, kao da mi on daje znak ostajući za trenutak u neizvjesnosti. Početka, dakle, ne bi ni bilo; i umjesto da budem onaj od koga dolazi diskurz, prije bih bio nasumični učinak njegova odvijanja, sitna pukotina, točka njegova mogućeg iščeznuća.”

“Drugi, koji smatraju svoje budalaštine duhovitostima, kažu da je Foucault Hitlerov apostat; ili je u najmanju ruku uvreda za ljudska prava (ne prašta mu se to što je najavio ‘smrt čovjeka’). … Neki drugi pak, obrnuto, govore da je ovo nešto novo, dubinski novo, rođeno u filozofiji, i da ovo djelo [Arheologija znanja] posjeduje ljepotu onoga što odbacuje: ono je praznično jutro”. Tako piše Deleuze. Dodatna potvrda dvjema fazama kod Foucaulta leži u njegovom pragmatizmu, tj.prioritetu djelovanja nad znanjem. Ovdje se očigledno ne radi o apologiji postojećeg stanja stvari. Postoji, piše Foucault, mikrofizika moći: “ … nebrojene točke sukobljavanja, žarišta nestabilnosti, od kojih svako sadrži svoje rizike konflikata, borbi, i barem tranzitorne inverzije odnosa sila”. Deleuze tome pridodaje: “ … bez analogije ni homologije, bez jednoglasja, ali s originalnim tipom mogućeg kontinuiteta. Ukratko, vlast ne posjeduje homogenost, već se definira pojedinačnostima, singularnim točkama kojima prolazi”. “Moć ne posjeduje bit, ona je operativna. Ona nije atribut nego odnos: relacija moći je sastav odnosa sila, koja ništa manje ne prolazi dominantnim silama nego dominantnima, gdje i jedne i druge ustanovljavaju pojedinačnosti [singularités]. ‘Moć investira [dominirane], prolazi kroz njih i preko njih, oslanja se na njih, baš onako kako se i oni sami, u svojoj borbi protiv nje, sa svoje strane oslanjaju na ono što je ona osvojila izvršavajući se na njima”. Takvo “djelovanje na djelovanje” razgovijetno govori o političkoj dimenziji Foucaultova mišljenja. Ono ne ide u prilog dvjema aktualnim silnicama. Prvo, kazao bi Benjamin, “ljevičarskoj melankoliji”, uvjerenju da nije moguće biti protiv dominantnih društvenih i političkih kretanja te, štoviše, da takvo protivljenje samo osnažuje dominantnu moć. Ako dominirani nisu uskraćeni za jezično djelovanje, ako posjeduju znanja i umijeća upotrebe jezika, to ne znači da su takvi jezični iskazi obilježeni žamorom, šumom ili naklapanjem. Drugo, uz uvid kako je tekuće, kazao bi Debord, “društvo spektakla” uznapredovalo do točke gdje nematerijalna slika jest prvorazredna trgovačka roba. “Iskaz nije [jedino] trenutačno uočljiv, uvijek prekriven rečenicama”. Drugim riječima, zakriven djelotvornom retorikom odvraćanja.

U svojem prikazu “žamora bitka” kod Deleuzea Alain Badiou svraća pozornost na ulomak iz Razlike i ponavljanja (1968). U njemu se konstatira kako je struktura realnost virtualnog. “Realnost virtualnog sastoji se od elemenata i diferencijalnih odnosa te singularnih točaka što njima korespondiraju … Virtualno posjeduje punu realnost utoliko što je ona virtualna. Virtualno nije u suprotnosti s s realnim, nego s aktualnim”. Pri tome se Deleuze iz Razlike i ponavljanja poziva na Prousta: “Realni, ali ne aktualni, idealni, ali ne apstraktni”. Biti virtualan znači biti embrionalan. Određenje treba biti potpuno određenje predmeta, a ipak tvoriti samo njegov dio. U tome smislu, aktualizirati, diferencirati, integrirati i razriješiti četiri su međusobno sinonimna termina. Jedini je problem pobrkati virtualno s realnim jer ono što je moguće suprotstavlja se realnom i proces mogućeg jest stoga “realizacija”. To u kontekstu ovog Deleuzeovog rada znači da arheologija i genologija posjeduju obje istodobno i realnost i virtualnost, a da pri tome takva struktura ništa ne gubi.

Na ovome mjestu valja napraviti digresiju. Iz nje će se moći bolje uočiti kako Badiou preosmišljava Deleuzeov profil kao mislioca razlike, a ne mislioca identiteta. Badieuov Žamor bitka jest žamor utoliko što se već na početnim stranicama govori o obnovljenom pojmu Jednog i to u kontekstu složenih misaonih, političkih i akademskih međusobnih odnosa. “Bio je veći od mene, ne samo zbog razlike u godinama. … Tražio sam da dobijem bilješke s njegovih predavanja, da mi pripovijedaju o tonu i stilu predavanja … Spinoza je bio točka našeg susreta. … Za nekoga tko je kao ja maoist, Deleuze, filozofski inspirator onih koji su sebe definirali željnima anarhije, bio je neprijatelj”. Badiou, naravno, ne ostaje na tome. Navodi da je čak predvodio “interventnu brigadu” tijekom jednog Deleuzeovog predavanja. Danas bismo kazali: blokadu. “’Boljševik’ protiv ‘fašiste’: evo nas jednog nasuprot drugoga”. Pa ipak, Deleuze se Badiouu pokazuje korak po korak povlaštenim sugovornikom. Stječe se dojam da je razlika ona kuglica u biljaru koja će kuglicu Jednog dovesti do željenog mjesta, na željeni položaj: ako je Deleuze “radostan mislilac zbrke svijeta” onda je potreban retour à l’ordre – povratak poretku Jednog–Svega. Evo nas iznova pred izazovom antagonističke situacije.

Deleuze je, napokon, mislilac čije zahtjevne stranice nagrađuju strpljivog čitatelja. Njegov bešavan iskaz (u ovom prijevodu upotrebljava se izraz objava) uočava se na razini teksture; to je isprepletenost o kojoj se govori u knjizi Nabor. Leibniz i barok (1986). Ne zapletenost, već “nova harmonija”. I ona dolazi pred čitatelja po cijenu sporoga hoda, povremene dosadnjikavosti i izostanka burnih uzbuđenja i otkrića. To ipak vrijedi prvenstveno za Deleuzeove knjige objavljene za života. Iznimka u tome smislu bile bi posthumne Pusti otok i drugi tekstovi (1953 – 1974) i Dva režima ludila. Tekstovi i intervjui (1975 – 1995). Tamo se izraženije manifestiraju nerv, pasija sudjelovanja u javnim i akademskim debatama te upravo ona poetična dimenzija iz “Poretka diskurza”, Foucaultovog inauguralnog predavanja na Collège de France: “Umjesto da uzmem riječ, volio bih da me ona obuzme i ponese mnogo dalje od svakog početka”. Bitno je, međutim, da je odnedavno ova Deleuzeova knjiga na raspolaganju ovdašnjim zainteresiranim čitateljima, ona je poticajna lektira svima onima koji žele upoznati jednog od utjecajnijih mislilaca 20. stoljeća kao i steći uvid u misaona, društvena, politička i druga kretanja prošloga stoljeća. Ništa manje važno u tome kontekstu: Deleuze je argumentirano dokazivao da je namjesto odgovora na pitanja važnije postaviti problem, a ne ponuditi rješenje. Također, stavljao naglasak ne na identitet i politiku identiteta već na razliku i politiku razlike.