Fotografije Mijo Vesović, Ivica Posavec, mo

Naziv je performansa Toma Gotovca gdje je doduše posve sarkastično i simbolički oplodio glavni gradski trg, kako bi potom bio priveden zbog golotinje. Tadašnje vlasti, kao i ove današnje, bile su daleko su od toga da shvate i razumiju, a kamo li prihvate, slobodarsku autonomiju tog izvedbenog čina. One prijašnje iskazivale su se ponajviše represijom, dok ove današnje banalizacijom u kojoj naziv Tomova performansa u novo vizualnom identitetu grada nastoje tobože svjedočiti o nastavku ili kontinuitetu onog ontološkog značenja i umjetničke prakse kojeg je Gotovac istakao. Pri tome dakako tu nema ni truna nikakve provokacije, geste, ironije ili bilo čega što je suštinski donio i pokazao Gotovčev performans iz osamdesetih. Blijedo i imbecilno, natpis ”Zagreb volim te” kakav je prikazan, može stajati na bilo kojoj domaćoj čokoladi, razglednici, promotivnom panou i slično. Bar da ga je netko napisao na nekoj lijepoj ženskoj guzici, pa da imamo kakav takav trag provokativnosti i opće borbe protiv zatucanosti, ali ništa od toga. Ovakav vizualni identitet možda bi trebao biti na omotima čokolade životinjsko carstvo, pod agendom kako je Zagreb eto, ne samo grad finih slatkiša već i prijatelja životinja, kad se već ljudi krivotvore.

Ovaj me slučaj podsjetio na Tomov performans iz 1984. kada je na svoju obrijanu čelu ružom za usne nacrtao golemu petokraku. U plavom radničkom kombinezonu s u zlatno obojanim srpom i čekićem, na Trgu Republike izvodio je soc. realističke figure. Cijeli taj nastup bio je krajnje provokativan. Imao sam tada pismo Republičko omladinskog komiteta u kojem je pisalo kako je umjetnički performans pod njihovim pokroviteljstvom i pokazivao sam ga svaki čas nekom od milicajaca koji su malo malo dolazili privoditi Gotovca. Nekoliko puta nosio sam ga i u milicijski stanicu u Đorđićevoj gdje su ka uzničili kao anti-socijalističkog elementa, što bi odmah prestalo biti bitno, kada bi vidjeli dokument kojeg je potpisao tadašnji predsjednik republičke omladinske organizacije Stipe Orešković.

No, ono što je simbolički i stvarno suštinski bitno dogodilo se popodne iza tri sata toga dana. Tada, kada su ljudi išli masovno s posla. Oko Toma koji je bodibilderske poze sa srpom i čekićem izvodio ispred knjižare Naprijeda na južnoj strani trga stvorio se golem krug ljudi i promatrao što se zbiva uz svakojake komentare. Tada jedan omanji čovjek, u kožnom kaputu i s kožnom izlizanom torbom i kačketom istupi ispred svih. Bio je to, mislim, Vlado Gotovac. Prišao je Tomu, ispružio ruku i prstom pokazao na petokraku na njegovoj glavi. ”Mladiću, da li vi znate koliko je ljudi ubijeno iza ove zvijezde?”, upita. ”Gospon Vlado, iza ove nije niti jedan.” Odgovorio je Tom.

Eto, to je ono što je bitno. Iza ovog priprostog vizualnog rješenja ”Zagreb volim te” nema niti jedne ni bitne ni nebitne značajke onog što je bio Tom Gotovac, niti što znači njegova umjetnička praksa. Isto je kao da nosite šiltericu na kojoj stoji I love NY, već viđeno i potrošeno. Šteta što se umjetnika kakav je bio Tom iskorištava za banalnu komercijalizaciju i nemaštovitu promociju.