Najbolje u životu prolaze ljudi koji na vrijeme shvate “da je njihovo prošlo”. Radili su nešto, možebitno i bili u tome izvrsni, ostavili su neke tragove, bili hvaljeni i osporavani, dokazali su da mogu i sada su, zakonom biologije i prolaznosti, drugi došli na njihovo mjesto i drugi rade taj posao. Nažalost, većina se ljudi ne može otkinuti od tih zapravo umjetnih identiteta, već ostaju priljepljeni za bivša zanimanja, titule, poslove, smatrajući da su to bitne oznake uz njihovu ličnost i ime. Hodaju svijetom snuždeni, uvrijeđeni, traže sugovornike, razvijaju traktate za stolom u kavani, gnjave ljude ” s nogu”, objašnjavaju kako bi oni riješili neki društveni, kulturni, obrazovni ili politički problem, dok im u očima titra prituljeni plamen gnjeva na činjenicu da “stalna na tom svijetu samo mijena jest”.

Dakle, samo oni, koji se imaju kamo povući, na svoj zaštićeni otok, gdje su razvili neki plemenit hobi, gdje su se zbližili s prirodom, sačuvali nešto od svoje “starine” ili su u pričuvi imali ponešto započeto u mladosti, što sada mogu i žele nastaviti, ti će naći duševni mir, staloženost i spokoj. Njihovi su izrazi lica drugačiji, oči svjetlije, držanje ponosnije i odlučnije. Nisu se izgubili, i nisu postali sivi ljudi iz sive sjene, kojima je mučenje drugih jedina zabava. Ovi prvi ne shvaćaju da su BIVŠI bankari, inžinjeri, učitelji, instruktori, konstruktori, kolekcionari, akviziteri, direktori.Jedan pametan čovjek dao je na svoj spomenik uklesati uz ime i prezime: “Bivši violinist i čitač novina”. Sažeo je čovjek cijelu svoju biografiju u nekoliko riječi, na način da ga upamtiš, čak žališ što ga nisi upoznao ili njegov koncert jednom odslušao. Zamišljaš kako sjedi pored tebe na klupi, ugodan, uredan, realiziran i ispunjen, zadovoljan svojim životom, i ni u kom slučaju dodijeljen skupini “bivši ljudi”, kojoj većina ljudi iz prvog odlomka pripada. Moram priznati, rado bih bila njegova neotkrivena kćer ili barem netko iz njegove loze, tko je shvatio da ne mora nužno biti “iskorijenjeno stablo”, ako mu krošnja sada titra u drugom obzoru i pije novi zrak. Život se nastavlja na mnogo načina, energija je neuništiva, čak i kad ostavimo tijelo i psihološke tralje daleko iza sebe, ma koliko se to nestvarno u ovom času činilo.

.

20. ožujka 2025. Flora Green