Moja jutra na Kvarneru sliče jedna drugima. Uobičajeni događaji svakog dana. Ustajanje u vrijeme svitanja dana i onda svakodnevna jutarnja šetnja i kava – produženi espresso u velikoj šalici. To mi je navika iz vremena kad sam s Lili često pio kavu.

Kafić “Anka” otvara se službeno u sedam, ali stalni gosti bit će usluženi i ranije.

Uglavnom redovni ranoranioci, Šiljo, Saša i domaći, često ojačani zagrepčanima koji više vremena provode na moru nego u Zagrebu. Tu je i ribar Tomica, priča o ulovu, pokazuje fotke riba i precizno prognozira vrijeme.

Jučer, ispred Franine kuće, na “betoncu” sjedio je mladić, možda nekih tridesetak godina, kratke, crne, jednomjesečne brade, nepočešljane i sljepljene kose. Vlaga je u zraku, kiša je padala zadnjih nekoliko dana. Prošlu noć lijevala je kao iz kabla.

Na njemu zimska jakna, a pored pravi, pravilno posložen “bekpekerski” ruksak. Ispod spužvasta prostirka, plastično šatorsko krilo koje može poslužiti kao kabanica, pa vreća za spavanje, sa strane u mrežici plastična bočica s vodom. Vidi se da je iskusni putnik.

Odzdravio je na moj “good morning”. Pozdravio sam ga na engleskom, uvjeren da je stranac.

Jutros je pored njega sjedio pas, obojica pogledom prema pučini mora. Nije to neobičan prizor. Često beskućnici noći provode uz psa. No, ipak je bila veljača, prohladna, oblačna i vjetrovita. Te noći temperatura se spustila na -2°C.

Približavao sam se njima, a on je iznenada ustao, okrenuo se i krenuo. Mislim da nije zbog mene, ali bio sam u dilemi, jer želio sam ga pozdraviti, pitati nešto, možda i zapodjenuti i razgovor.

Želio sam ga pozvati na kavu ili čaj kod “Anke”, znam da Luka ima posudu za vodu iz koje psi mogu utažiti žeđ ili nešto i pojesti.

Htio sam ga pitati gdje je spavao, je li mu noću hladno, odakle je, zašto tako putuje ili živi, je li to njegov izbor ili su mu životne okolnosti takve da tako mora biti, da mu je to jedina mogućnost, je li to njegov izbor slobode?

Puno pitanja, a ni na jedno neću dobiti odgovor.

Ne znam kad je zadnji put popio nešto toplo, pojeo barem neki topli burek, sendvič ili juhu.

Sve sam mu to htio ponuditi.

Mogao sam ga sustići, zaustaviti, pitati, ali nisam.

Hodao sam desetak metara iza njih, njega i psa, sve dok nije zamaknuo i nestao u prolazu pored “Izvora života” prema glavnoj cesti.

Tog jutra kava mi nije prijala, nisam slušao lokalne priče i novosti, glasove sa susjednih stolova.

Osjećao sam krivicu. Da, kriv sam, jer već jučer stvorila se neka neobična energija, neobjašnjiva povezanost između nas dvojice koju sam osjetio, prepoznao, ali ne i osvijestio.

Ustao je naglo, kao da je samo mene čekao, činilo mi se i ljutito, kao da me kažnjava što sam jučer trenutak previše razmišljao. Možda je i pomislio, ako mi je trebao trenutak više, za njega trenutak previše i nisam zavrijedio da mi on pokloni svoje vrijeme i daruje priču.

Prošlo je mjesec dana, ja i dalje nosim gorčinu u ustima, grč u želucu, jer sam propustio učiniti dobro djelo, propustio razgovor iz kojeg sam kao čovjek mogao dobiti puno više nego što bi bila cijena jedne kave ili vrućeg čaja.