Dok čekamo treći dio trilogije Marijana Grakalića, mene su zbrkanim redom obuzela prva dva. Nakon Pogleda u noć, evo me nad Posljednjim Štignjedecima.

Zanimljiv je već uvod u roman, ta najava naratora da će nas voditi na vrh čarobnog brežuljka, do svog Štignjedeca, i da ćemo pratiti sedam njegovih uzdizanja. Do – nirvane:

„Sama riječ ‘Štignjedeci’ dolazi od glagola stignuti, odnosno … doći na kraj puta… Štignjedeci su posljednja ulica u Blaževdolu, mjestu koje i asocijativno i zbiljski ima biljeg svetog, prave anande, mokše, nirvane…“

To što je u uvodu nagoviješteno obistinjuje se: mi gotovo čitavim putem osjećamo da narator (glavni junak romana) nastoji postići smirenje, mirovanje, čak ravnodušnost. Otkud ta želja za nirvanom?  Taj naš junak, koji do kraja romana ne otkriva svoje ime, koji se osjeća bezimen jer je jedan od mnogih, vojnik je koji se vraća iz Velikog rata. Za njim su ostali priključivanje 36-oj diviziji zagrebačkog armijskog zbora, rat, Rusija, zarobljenički logor kraj Odese, Dobrovoljački jugoslavenski korpus, privremena vlada Kerenskog, Oktobarska revolucija, Lenjin, Trocki, učešće u Crvenoj armiji… On i  tri prijatelja vraćaju se kući krijući  gdje su bili i nijemo vukući teret doživljenog i spoznatog.

Kad nam priča o društvenim i političkim problemima s kojima se suočio, obuzdavanja nema. Tu se ne događa želja za zaboravom, gašenje, udaljavanje od svega, s tim činjenicama Bezimeni se suočava kao čovjek koji je shvatio konačnost odgovora. Tu aktivno radi i njegov kritički um koji ističe  besmislenost oružja i u ratovima i u krvavim revolucijama:

„A opet, nisam vidio svrhu u ostajanju u Rusiji gdje se, kako su vjerovali, stvarao novi svijet, ali u kojem će se opet, samo na drugi način, pojaviti drevne nepravde i nejednakosti. Već sada se to dalo naslutiti u nejednakom tretmanu pripadnika boljševičke frakcije i svih drugih koje to nisu.“

Ne štedi on ni  nacionalne pokrete. S priče o slikaru narodnih motiva, najednom skače na ovo pitanje:

„Što bi danas slikao u svijetu razapetom između svih tih krvavih revolucija i nacionalna državotvorna ludila?“

Vrlo dosljedno razotkriva i zakonitosti nacionalističkog uma. Uzima tri primjera i jasno pokazuje da možemo nastaviti niz:

!. „Proveli su strašnu mađarizaciju i teror vodeći se načelom ‘svi Mađari u jednoj državi’.“

2. „Dakle, živo je geslo  glasilo: svi Talijani u jednoj državi. Srpski oficiri ni u tome nisu bili originalni.“

Ništa od ovih činjenica nije Bezimeni gurnuo u podsvijest. To je realnost s kojom se naučio nositi i koju je znao shvatiti, možda i zato što očito ima bogatije obrazovanje od običnog seljaka-vojnika. Nigdje on ne govori o svom školovanju, ali kućna biblioteka upućuje nas na to.

Emocije i ono što ih je izazvalo za našeg su junaka strašniji teret. Tu poseže za gašenjem, tu priželjkuje nestajanje: „Nije ugodno svakog dana osjećati kao da postojiš jedino u sjećanju. U utihlom bojnom polju, gdje posvuda leže tijela mrtvih… Iznad je crno nebo s tamnim oblacima.  Prolazim poput siluete, lagano kao da nisam prisutan, iako su mi čizme dobrano blatne.“

Ponekad izgleda da događaji jesu potisnuti u podsvijest:

„Prve godine rata već su izblijedile u mom sjećanju pa više pamtim misli o nekom događaju nego sam događaj. Konstanta su blatni rovovi, granate i mrtvi. Sve ostalo je bjelina, lijepa poput fino uglačana mramora. Istodobno toliko strašna da je najbolje zaboraviti je i ostaviti kao nepoznanicu.“

Zaborav se nameće kao imperativ i Bezimeni zaista ne pokušava prodrijeti u strašnu bjelinu, razgrnuti je i razotkriti  zatomljeno. Nema kod njega ni realističkih , ni naturalističkih, ni nadrealističkih prizora koji bi kod čitatelja izazvali drhtanje i zatomljeni vrisak, koji bi ga zgromili, nema pokušaja autora da nas brojnim stranicama povuče u pakao ratišta. U ovom romanu-pjesmi sve je drugačije. Javljaju se tek fragmenti ratne tematike (poput ovog sa siluetom ili strašnom bjelinom) i bljesnu neočekivano. Ekspresivni punktovi. Meni najekspresivniji, onaj koji čitatelja mora natjerati da zastane, onaj je kad zatičemo našeg junaka i njegove prijatelje na obali Crnog mora, na dionici puta prema zavičaju i povratku života:

„Dinje smo jeli goli. Sjedeći u plićaku, režući ih bajunetom. Veliko crveno sunce, trubljenje brodova u luci i vizije potaknute vječnim ritmom mora, valova. Iako je kasno popodne, prošarano sjenama drveća koje raste uz obalu, oblijeva nas žega mladog ljeta. Zatvorivši oči i crvena boja je svuda oko tebe. Prozračna.“

Ne idimo odmah dalje, zatvorimo oči i mi, čitatelji! Pred nama je drhtavo tkanje impresionističke slike bez obrisnih linija. Svi motivi stapaju se obliveni iskričavom žegom mladog ljeta: i žutilo dinje i hedonistička nagost mladih muških tijela i ritam mora i sjene drveća i crveno sunce. Jesu među njima i bajuneti, ali njihova mirnodopska konotacija ne remeti ljepotu. Mir nije narušen, a magična kromatska koncepcija (spajanje svjetla i sjene i nijansi boja preko kojih je prevučena „prozračna“ crvena zavjesa) doprinosi savršenom skladu… Ali „prozračna“ nije zadnja riječ fragmenta o trenutku opuštanja. Slijedi rečenica o crvenoj boji: „Nije gusta kao krv na slikama u crkvama ni ona na mrtvima.“ Slika najednom biva nagrđena strašnom krvavom mrljom. Nije skinut teret s golih tijela, strahote nisu gurnute u podsvijest.

Krv na impresionističkoj slici vraćanja životu! Metafora? Simbol?  Okidač da navru neispričane priče, nepokazane emocije, nedočarane slike ratnog užasa… Da osjetimo neizrecivo, da prodremo u dubinu… Neću duljiti: tu se događa preobrazba slike u ekspresionističku, ali – kao vrhunac – ostvaruje se i ono Heideggerovo „sebe-u-djelo-postavljanje istine bića“!

Ne želim spojlati i prenositi čitavu junakovu priču. Mogu samo naglasiti da se kroz roman vuku dominantni ratni motivi, a mi ipak uživamo u poetičnim fragmentima i bljeskovima uma. Uzbuđeno pratimo junakovo „svjesno uzdizanje iznad vlastitih granica“ , veselimo se kad u petom i dijelu šestog uzdizanja ostvaruje žuđeno, strepimo kad naslutimo preokret. I da, u sedmom uzdizanju  ostvaruje se ono naslućeno i nagoviješteno, dodiruju se početak i kraj romana kao što su se dodirnuli sanjani vjetar u tuđini i stvarni vjetar na povratku u zavičaj.

Iako smo na sve pripremani kraj romana je silovit  udar. Čitavo vrijeme čudili smo se mirnoći naratora, pitali smo se gdje je to njegov pisaći stol, piše li iz raja, ma ne, rekao nam je da je pred majku mogao bez straha prostrti svu svoju bezbožnost bez ikakvih posljedica, bog je u njegovom rječniku samo simbol, dakle raj smo otpisali, a ipak: pa odakle taj staložen obuhvat svedoživljenog i sveobuhvatnog, moguć tek s izvjesnim odmakom? Vodimo ovaj monolog skoro do zadnje stranice, prsti osjećaju da su ostale dvije-tri,  najednom se nešto mijenja, stiže buka, vrisnut ćemo, ali ne, zadnje rečenice zaustavljaju nas.

A završna rečenica?

Začudnost.

Naša uronjenost u roman prepoznaje pisaći stol „ni na plavom nebu ni na zelenoj livadi“, a autor romana dodaje epilog u kojem ich-form  prelazi u er-form i u kom junak dobiva ime.

Ostajemo razmišljati. Nijemi.

U grču.