Zvonilo je zvono na Sabornoj crkvi. Orlovi su tog jutra rano poletjeli sa grmečkih litica. Branko je zatvarao zauvijek svoj dućan. Kao da su odjednom zazvonila sva zvona krajiških manastira. Probudili su i malu iz Bosanske Krupe, izašla je sanjiva u Baštu sljezove boje, osluškivala. Shvatio je da je knjiga izgubila mir i odlučio kao njegovi zemljaci Franjo Kluz i Rudi Čajevec preletjeti iz svog jata na nebeski aerodrom, pun ideala. Brankov most je postao aerodrom jednog iskrenog i vječnog letača između oblaka koji će zauvijek živjeti sa likovima koje je ovjekovječio. Svratite kadkad u Hašane, na njegovu Unu i pustite nek latice lete s Brankovog mosta i podsjećaju na zlu slutnju koju donosi let pjesnika omiljenoj zemlji na kojoj će zavladati tuga i nepravda. Branko se preselio među svoja slova, svoje likove koje je sačuvao i omogućio im vječni život. Mi smo ostali na obalama ludila, sami, bez nade da će ikad biti bolje.

.

iz knjige KAPI MOGA UNALANDA