Kad si veoma fokusiran na neku osobu, kad osluškuješ najsitnije treptaje s one strane gdje prebiva, kad pokušavaš održati telepatski kontakt i napon, to uzima ogromnu energiju i vrijeme. Dogodi li se k tome da sve izostane: odjek, reakcija, blagost i blagoslov, emocionalno se nebo zatamnjuje, vrata se zatvaraju, čula utrnjuju, voljnost opada, razdražljivost preuzima kormilo. Sve te smeta, uzrujava, ojađuje: sivi oblačak iza prozora, štropot poštareva bicikla, neotvorena omotnica na stolu, zametnute naočale, začepljen nos, nedovršen posao, susjedovo škripanje i lupanje iznad glave, prebrzo prolaženje vremena, neinventivni ljudi na tvojoj mreži, zatupljujući tv program, nokat urastao u meso, požurivanje da doneseš neku odluku, prazni listovi u dnevniku (već tjedan dana), neofarbani radijator, prevrući zrak, loši mirisi kuhinje.

Sve, doslovce sve je drugorazredno, promašeno, otrcano, bijedno, učmalo, ogavno, ishanđalo, nevrijedno, ubistveno, nedostatno, iritantno, besadržajno, lažnjikavo, iščašeno, suicidalno dosadno i nepotrebno. Počinje razorni pohod Shive u tvojoj fantaziji: satrti, prelomiti, sažgati, uništiti, prekinuti, zatrti, spaliti, uskratiti, zatabanati, razbiti, otpiliti, amputirati, rastočiti, rasturiti, upljesniviti, obogaljiti, rastaviti, sniziti, objektivno sagledati, zaboraviti. Shiva je moćan, neograničen, svemirski zatornik, pa u dimenzijama tvoga malešnog kućnog svemira napravi poharu prije nego što skuhaš poparu. Ti si Netko Drugi, izlaziš mrk među ljude, s čvrstom nakanom da te više neće pokrenuti ni prema čemu lijepom, dobrom ni benevolentnom, jer nisu toga dostojni.

Tako počinje stradanje nevinih. Ne voliš više nikoga iz “dojučerašnje postave”, ni jednoga svjedoka, suputnika, supatnika. Škripaš zubima na njihovo ime na zaslonu mobitela (Zašto baš sada, zašto??), nemaš strpljenja za male brige, dvojbe, uskrate o kojima ti žele reći (jer tvoje su tuge pregoleme i bol neprebolna), ne čuješ što ti nude i savjetuju (ti sve to znaš već 100 godina, ne pomaže). Nije ti jasno kako si tako zaglibio, kako izdržao toliko dugo, gdje si promašio pri puštanju korijena, zašto si izrastao na mjestu gdje za tebe nema utjehe? Grozovitost, bezizlaznost, melankolija. Kako je sve to blesavo, kako beznadno. Ni pisanje ne pomaže, ni valovi glazbe, ni ugodna postelja ni mlaka voda i mirisni sapuni. A ovi oko tebe, o Bože, oni su samo dodatak tvojoj kazni, ni za šta nisu niti su ikada bili…Jezivo, brate, jezivo.

Uglavnom, kako se sve to događa u svemirskim sekundama i našim rasklimanim zemaljskim danima i tjednima, tvoja opsesija prolazi, nevini o svom stradanju malo znaju, rutine te poklope i preuzmu, bjesovi usahnu kao kaktus na balkonu. Promijeniš boju kose, pojedeš nešto zdravo, poput slanine s lukom i zemljano teškoga seljačkog kruha, okuražiš se za posjetu zubaru, trgneš medenu rakiju, popiješ kavu, potvrdiš dolazak na izložbu, prikupiš okrhane atome na hrpu, odgodiš propast do daljnjega i zahvališ u mislima starom Mihaliću za onaj stih: “Priklanjam ti se svijete, jer si jedini”.

Nisi baš takav izuzetak, kako si bio umislio. Svima se to već događalo, da su im basnoslovne emotivne dionice propadale na burzi zbog kriva ulaganja. I svi preživješe. Vrijeme je da se nevinima sad iskupiš za (makar imaginarno) stradanje.

.

29. ožujka 2023. Flora Green

ilustracija: Slava Raškaj