U budućnosti koja nam se dešava, nakon plana za naoružavanje Evrope (800 milijardi), iz EU je upravo stigla poruka da građani pripreme kit za 72 sata. Kit – za slučaj raznoraznih katastrofa. Tek na kraju je naveden rat. Prirodnih smo katastrofa ovdje, u Italiji, proteklih godina imali u tužnom obilju. Imale su ih i druge evropske zemlje, u manjem obimu, ali dosad niko i nikad nije ni spominjao kit za preživljavanje u slučaju odrona, zemljotresa, poplava, tajfuna…

Sada – kit za 72 sata. Da nije stvaran, pomislio bih da je video evropske komesarke za upravljanje krizama Hadje Lahbib, evidentno i jedne od gazdarica budućnosti u kojoj živimo, djelić trailera neke filmske komedije. Na svu žalost, barem onog sitnog djelića evropske populacije zabrinute zbivanjima i odlukama sada i ovdje na Starom kontinentu, video je dokumentaran. Isto onoliko koliko i svi ostali u kojim Kallas, baltička amazonka, ne prestaje govoriti o ratu.

Hadja Lahbib, kao menekenka ili glumica koja reklamira neki dezodorans, higijenske uloške ili deterdžent protiv krečnjaka, sjedi i iz nekakve tašnice vadi stvarčice koje bi trebalo da život znače. Prvo – naočale, na kraju novčanice. Dakle, lova – u slučaju cyber napada, naše kreditne kartice su, tvrdi ona, komadić plastike. Između naočala i keša – Lahbib vadi li vadi, sve natenane, sve uz osmijeh: nekakav šuškavac, švajcarca (mi bismo rekli: specijalnu čakiju), konzervu tunjevine, baterije… Pogledajte video¹, naći ćete ga u raznim izvorima, pa ćete se lako uvjeriti.

Mislim da Lahbib nije kriva. Nije kriva ni što je zaboravila bočicu joda, o kojoj se govori već tri godine. Na što sam već reagovao, a sada dodajem da nije budala kriva ako misli da joj je more do koljena, već oni koji za budalom idu. U sljedećem videu ćemo Lahbib zacijelo vidjeti u dvorišnom bunkeru. Potom… Treba li nabrajati šta sve?

Ne, Lahbib nije kriva. Ni oni koji su nas već zavili u dug od 800 milijardi i vode nas u katastrofu. Ni što se čine optimistima a nemaju pojma o posljedicama prve atomske bombe. Ili se pretvaraju da ne znaju?

A što se tiče gospodara rata i boranije kojoj slijede kaciga, oružje, lopata za rov i tako dalje, to je već objašnjeno u filmu The Courier (2020) Dominica Cookea, na temu kubanske krize 1962. Lik koji više zna kaže liku koji manje zna kako oni koji više znaju neće dijeliti ista skloništa sa boranijom.

Bolje da ne napominjem šta bi sada rekao Krleža. Uostalom, to je lako naći i pročitati. Kao da je pisano jutros. Sve – o ratu, Evropi, militarizaciji…

Ne, nije kriva Lahbib. Krivi smo mi. Mi, koji ne postavljamo čak ni pitanja: voda, vazduh, tlo? Šta poslije 72 sata naše drage Komesarke?

Možda je kriv i optimizam većine: I ako bude rata, neće valjda drmnut nuklearka? I hibernacija, meni evidentna: Od 2004, kad je skoro cijeli svijet bio ustao da iskaže neslaganje sa intervencijom u Iraku, nije bilo čestitog antiratnog protesta.

Svejedno, svi zajedno – čini se naviknuti da su mrtvi, invalidi, udovice i siročad – od Gaze do Ukrajine (i dalje, sve do prostora u svijetu do kojih nisu stigli reflektori naših sluganskih medija) – čekamo. I živimo ratove kao da su samo ekran kojim promiču tragedije drugih. Koje, ipak dodajem zbog jasnoće, ne vjerujem da nas iskreno dotiču.

Ne, nije kriva Lahbib. Nije kriva ni što u farsi njene reklame za kit 72 sata nismo prepoznali našu vlastitu. Svu od pristajanja, prilagođavanja. I šutnje.