Na današnji dan rođen je slikar koji je znao naslikati vjetar u čempresima, šum morskih valova i žar sunčeve kugle. Ako mislite da fantaziram, jer pokret, zvuk i toplinu nije moguće naslikati, razuvjeriti će vas trenutak u kojem budete stajali pred bilo kojom od slika Vincenta van Gogha. Meni se taj mirakul dogodio u muzeju Orsay u Parizu, pred nevelikim platnom na kome je prikazan par koji se odmara u žitnom polju pod velikim plastom, u podne ljetnoga dana. Dok sam promatrala prizor, osjetila sam snagu i vrelinu sunčeve vatre, a divlja energija koja je vibrirala u vrtložnim potezima i pastuoznim nanosima boje širila se izvan okvira slike, i od nje mi se vrtjelo u glavi. Već nakon nekoliko minuta bilo mi je jasno – ovo nije slika, nego otkrivenje, prozor u drugu dimenziju.

Cijeli taj dan provela sam u izložbenim dvoranama Orsaya diveći se impresionistima, kao i onima koji su slikali malo prije i malo poslije njih. Čudesni svijet Moneta, Cezannea, Degasa, Sisleya razlijevao se oko mene poput nježne svilene marame od svjetlosti i boja, a onda sam umorna i uvjerena da više ništa ne mogu doživjeti, jer sam svih senzacija puna, oko četiri poslijepodne došla do nevelikog prostora s Van Goghovim slikama. I kad sam stala pred žitno polje, uhvatila sam sebe kako stegnuta grla ubrzano dišem, zaslijepljena i bez riječi, tijela elektriziranog pred slikom čiji motiv ne nalazim osobito uzbudljivim i čiju sam reprodukciju vidjela puno puta. Ali, ništa me nije pripremilo na doživljaj koji me protresao kad sam se pred njom našla u stvarnosti. Nešto u potezima, energiji, žarkim, blistavim bojama, i načinu na koji je sve to djelovalo potvrdilo mi je da je ovo više od slikarstva. Ganuta i zadivljena stajala sam u strahopoštovanju pred nečim pred čime se može samo stajati bez riječi, jer više ni dalje od ovoga-nema. Ubogi, osamljeni, ludi, genijalni Vincent na ovom platnu objasnio mi je Boga.

Na ovom mjestu moram spomenuti da su originalnost i posebnost visoko cijenjene kategorije koje ljudi rado glorificiraju, s tim da je u našoj zapadnoj civilizaciji individualnost sve. Pri čemu su fantazije o posebnosti najčešće romantične, infantilne tlapnje, koje su stvorili i svom malograđanskom ukusu prilagodili osrednje nadareni ali ambiciozni, inzistirajući na temi posebnosti ne bi li natuknuli da su posebni upravo oni sami. Istina je, ipak, drugačije: pravi i istinski individualci su rijetkost, oduvijek je bilo tako, a zaista različiti i zaista “svoji”, uglavnom su neprilagodljivi i ne uklapaju se u uobičajene društvene norme. Velike darovitosti, koje mijenjaju poretke i stilove i obilježavaju epohe, gore drugačijim vatrama i prečesto sagorijevaju u osamljenosti i neshvaćenosti.

Vincent van Gogh u punom je smislu riječi bio drugačiji, razvijajući svoj osobni slikarski rukopis nezavisno od impresionista, baš kao i Cézanne, Gaugain, carinik Rousseau, Seurat, Toulouse-Lautrec. Čudak i idealist, bio je veoma osjetljiv čovjek, vanjskim likom neprivlačan, u svemu pretjeran, iznimno empatičan, hirovit i neprilagodljiv. Teško je sklapao prijateljstva i upoznavao nove ljude. Smatra se da je bolovao od manične depresije i manije proganjanja no vjerojatno se radilo o nekom obliku epilepsije, koja je mogla biti rezultat oštećenja mozga. Brzom izgaranju pridonijeli su alkohol i pothranjenost, mentalna iscrpljenost i nedostatak sna pošto je slikao bez prestanka, manijakalno, suludo i grčevito, po deset ili dvanaest sati dnevno.

Neki izvori tvrde da je prodao samo jednu sliku, a drugi da ih je bilo nekoliko. Dugo se smatralo da je počinio samoubojstvo, no novije teorije tvrde da ga je ustrijelio lokalni adolescent. Vincent se, teško ranjen, dovukao u pansion u kojem je stanovao, u francuskom gradu Auvers-sur-Oiseu i u agoniju umro dan kasnije. Kažu da je u posljednjim trenucima života rekao: “Volio bih da ljudi koji gledaju moje slike pomisle samo jedno: kako se je ovaj čovjek osjećao”, i to je bila misao s kojom se je oprostio od ovoga svijeta. Da bude uz voljenog brata, iz Pariza je doputovao njegov brat Theo, i još osam umjetnika koji su zidove skromne prostorije u kojoj je Vincent živio ukrasili slikama, a njegov grob žutim cvijećem, gomilama suncokreta i cinija.

Pred Van Gogohovim platnima u Orsayu stajala sam potresena i zahvalna, misleći na to kako u mistično srce svijeta čovjek nikad neće proniknuti. Važne i velike stvari ostat će misteriji: čudo stvaranja, čudo ljubavi i čudo smrti uvijek ćemo promatrati s udaljenosti. Ali u nekim trenucima, kao što se meni dogodilo tog kasnog poslijepodneva u Parizu, kao da se otvore pukotine kroz koje cijelo unutarnje biće biva obasjano milinom, divljenjem i poniznošću. Jednom napola gladnom i napola ludom slikaru, čije slike svijet nije ni trebao ni želio, dano je da bude glasnik, onaj koji će odgonetnuti rukopis Tvorca u zvjezdanom nebu i Njegov dah u vjetrovitom danu. Stojeći u blistavoj svjetlosti Vincentovih boja, znala sam da s tog mjesta neću otići ista, ganuta i zahvalna jer sam se jednom istinskom čudu našla tako blizu.

Zapisano 30. ožujka, na dan rođenja Vincenta Van Gogha

.

E.G. O VOĆU, PTICAMA I GODIŠNJIM DOBIMA

.

Slika: Vincent van Gogh, Zvjezdano nebo