Puno muškaraca na Threadsu postavlja pitanje i traži odgovore zašto se udate žene slikaju same. Kao da u toj slici postoji nešto opasno. Kao da ona sama znači odsustvo nečeg drugog. ‘Tako izlaze na tržište’, siguran je jedan. Muškarac uzima zdravo za gotovo da je žena uvijek u nečijem posjedu, da njeno prisustvo bez konteksta braka ili porodice mora značiti nešto subverzivno. Facebook je ‘zid’ na kojem ljudi ostavljaju tragove: ruke na ogradama mostova, kišu u Veneciji, osmijeh u muzgavom ogledalu hotelskog wc-a. Nije svjedočanstvo sreće.

Kao djevojčica imala sam dnevnik. Bila je to obična sirotinjska sveska u koju sam ubacivala suho cvijeće, lijepila nečiji pramen kose, crtala grančice, pisala stihove i sve ono sto nisam htjela reći naglas. Znala sam ga sakrivati, ali ne previše dobro, majka ili neka od mojih drugarica uvijek bi ga pronašla. Potajno, ljudi žele da budu pročitani. Za mene je Facebook od prvog dana neka vrsta dnevnika, arhiv samoprezentacije. Između ostaloga, moj amidža Bachelard piše o intimnoj neizmjernosti, o sobama koje u sebi nose beskonačnost. Svako biće mora imati taj prostor u kojem diše samo, svoju malu sobu unutar sebe, prozor koji otvara samo kada poželi. Brak nije fotografija. To je otvaranje frižidera u tri sata ujutru, ruka na čelu koje gori, računi na stolu. Brak je telekineza, naročito ako preživite sedmu godinu, ili bar jednu dvije.

Čak do 1950-tih godina, udate žene u Jugoslaviji nisu imale svoje pasoše. Bile su upisane u muževljev, kao fusnota na marginama, kao prtljag. Danas imaju svoj pasoš. Svoj zid. Svoju sliku.

I opet neki kreten pita zašto: „Zašto?”