Četvrtog travnja navršiti će se točno 100-ta godina od prvog susreta čitatelja humorističkog tjednika „Koprive“ sa stripom „Maks i Maksić“ kojim će ujedno započeti i povijest devete umjetnosti u Hrvatskoj, ali i u cijeloj tadašnjoj državi „Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca“.

Dan kasnije, u subotu 5. travnja s početkom u 12 h u zelinskog galeriji „Kraluš“ (koju vodi moj prijatelj i novinarski suputnik već četiri desetljeća Marijan Grakalić) otvara se izložba „Stoljeće hrvatskog stripa 1925. – 2025.: Mironović, „Maks i Maksić“… i produkcija 1925.“ na kojoj sam posljednjih mjeseci radio uz „saučesništvo“ dizajnera Zlatka Grgića.

G. Grgić je imao zahtjevan zadatak da likovno „oživi“, da ne kažem „osuvremeni“, ali maksimalno poštujući njihovu autentičnost, materijale stare stotinjak, koju godinu više, koju godinu manje stare i da ih učini „zanimljivim“ i „preglednim“ današnjoj publici.

Ujedno, Zlatko Grgic je oblikovao plakat, koristeći se Mironovicevim originalnim likovnim predlošcima, uključujući i zaglavlje samih “Kopriva”.

Ukratko, izložba nas vraća u pionirske dane (zapravo – godine) stripa u ovim prostorima, prvim stalnim junacima, obijesnim dječacima Maksom i Maksićem koji u šest strip-sličica iz tjedna u tjedan čine „vragolije“ (zbog kojih bi danas bili upućeni u najmanju ruku u popravni dom) svakome kome požele; ujedno i stripu čiji su popratni tekstovi često bili popraćeni rimovanim stihovima i zagrebačkom kajkavštinom; te nas upoznaje s likom i djelom Sergeja Mironovića, porijeklom Rusa, koji je ranih 20-ih iz Galicije stigao u naše krajeve, koji će mu postati „druga domovina“.

Sergej Mironović je u Zagrebu studirao slikarstvo na Akademiji (bio je ista generacija s Maurovićem, ali drugi „smjer“), ovdje se oženio, postao otac, afirmirao se kao karikaturista evropskih kvaliteta (o čemu zorno svjedoče činjenice da su prenošene u engleske, francuske, ruske, pa i japanske listove, moguće i u neke pete).

Naposlijetku, Mironović je u Zagrebu i preminuo i sahranjen na groblju Mirogoj.

„Maks i Maksić“ su izlazili punih devet godina u kontinuitetu, sveukupno ih je u „Koprivama“ objavljeno njih 456.

Objavljeni su i u zasebnim albumima. Prvi je tiskan 1926., a posljednji 1936. godine, što zapravo predstavlja izdavačko “čudo”.

Izložba ima podosta memorabilije.

Ukratko, moj mali prilog „kulturi sjećanja“, odnosno prilog protiv „kulture zaborava“ u sferi hrvatskog stripa i njegovom pozicioniranju u šire geografske prostore u razdoblju prije Drugoga svjetskoga rata.

Zahvaljujući razumijevanju ravnateljice Pučkog otvorenog učilišta Zelina gdji Vesni Bičak-Dananić izložba će se moći razgledati zaključno s 8. svibnjem.

Na otvaranje u subotu u, ponavljam, 12 h svi ste dobrodošli, a biti će tu i ponešto “iznenađenja”.