I.

Prava je šteta što gradove ne grade na selu;

tamo je tako čist zrak.

1. Pecheux

“Pojednostavni!” – zapovjed je koja daje prve, a možda i jedine, precizne obrise jednostavnom obliku nazvanom blurb. Radi se o kakvoj kratkoj informaciji na stražnjoj stranici knjige. Bez obzira na ustrojstvo, kontinuiranu ili rascjepkanu kompoziciju, anonimno ili imenom nekog autoriteta ovjereno autorstvo, zapovjed pojednostavljenja stoji, neumoljivo, kao da se napisano na koje upućuje izuzima svim klasifikacijama i ograničenjima u upotrebi. Blurb, ponekad, svojega čitatelja stavlja pred kušnju da jednostavno tumači jednostavno – tako da je na njegovu mjestu “jedno-stav(lje)no” kako bi, radi preglednosti, zastupalo ono što je u trenutku čitanja nepoznato u svojoj nepreglednosti. Tumačenje računa na stanovitu gipkost utoliko što ne propisuje to jedno što stoji namjesto drugog, ono po čemu bi blurb bio jedinica nečega mjerljivog i odredivog; vijugavim kretanjem zahvaća šira prostranstva jezičnih razmjena: “kratko”, “sažeto”, “razumljivo”, “dokučivo” ili “jasno”, pa i tvorbe nastale negacijom (npr. jednočlano “nezahtjevno” ili višečlano kao u odredbi “koje nije složeno”). U tom je smislu jednostavnost blurba usporediva s jednostavnosti koja u “sažetom” i sažimanju može vidjeti upućivanje kako na predmet (redukciju na bitno ili nužno) tako i na svojstvo (rasterećenje, profinjenjenje ili pročišćenje, npr. stila, iskaza ili forme).

Ali ako je zapovjed njegovo jedino postojano i prepoznatljivo obilježje, ona ipak vrijedi isključivo za autora, sastavljača blurba; čitatelj je unaprijed izuzet od tog komunikacijskog oblika koji se kratkoćom i odsječnosti opire diskurzu a komunikabilnost svodi na komunicirano. Izvan poretka obveza i nužnosti, prinuda na djelovanje, naime, ne može tražiti svoje ispunjenje, sama je navedena na promašaj. Odakle, međutim, zapovjed i prinuda? Da bi nepročitano djelo bilo u jeziku, a ne samo sastavljeno u pismu, nekakvo “mrtvo slovo na papiru”, ono si prisvaja (ili mu se izvana pridomeće) glas jer u rascjepu usmenosti i pisanosti samo time stječe djelovanje i prisutnost. Iako napisan kao što je napisano i nepročitano djelo, blurb radi za “kulturu knjige” na način da između govorene i napisane riječi (p)održava asimetriju i nejednakost. Između napisanog i pročitanog tako stoji glas, i taj glas o djelu, koji nije djelo nego takoreći tek njegovo djelovanje u vremenima dok je ono neaktivno i pasivno, upravo je blurb. Zapovjed koja mu prethodi otvara operativno vrijeme.

Mora biti nečeg zastrašujućeg, što ohrabruje bespomoćnost u tome da jezik, ako već ne potiče, onda barem dopušta sažimanje, recimo, Gramatologije ili Uliksa na desetak ispisanih redaka. I zato u preobrazbi sažimanog u sažeto namjesto razmjene jedan-za-jedan dolazi do “rezigniranog (ali i ‘resigniranog’, dakle obilježenog novim znamenjem), rekonvalenscirajućeg prihvaćanja, obilježenog distorzijom” (G. Vattimo, Kraj moderne, str. 165). U vremenu čitanja blurba takvo izobličenje postaje dovoljno razgovjetno na strani čitatelja – gdje je bila zapovjed, tu je sada apel. Zaštićen od obveze i nužnosti, on ipak biva zahvaćen dvovrsnom investicijom nepročitanog. Prvo, prošlost (napisano djelo) investira u čitanje čije vrijeme nije ni budućnost, tj. vrijeme koje ne može ne doći; ono možda, zatočeno u prošlosti, nikada ne dospije do čina čitanja i, još manje, do onoga što je u izvodima W. Benjamina i G. Agambena nazvano das Jetzt der Lesbarkeit. Ali ako je apel, jednako kao i zapovjed, usmjeren na djelovanje i činjenje, druga investicija ide korak dalje od jednokratnog i bespovratnog performativa, prema tragovima što ih je preformativ ostavio za sobom kao zalogu s kojim sadašnjost čita prošlost, osamostaljenoj konstativnoj istini još nepročitanog djela.

Ovaj se kratak, jednostavan oblik, očevidno, bremeni mnogovrsnim poslovima. Jedino mu naziv nije dodatan teret i valjda zato ostaje nepreveden, prepušten komunikabilnosti onomatopeje sastavljene od likvida i bilabijala. Jer blurb apelira prije svega u ozračju toliko zgusnutom mnoštvom drugih blurbova da se ono kondenzira, a tu i zadivljeni pogled čitatelja steže njegov jezik gotovo do obnemijelosti.

II.

“Marcel Proust, majstor opisa i evokacije, ispisuje 1905. svoja razmišljanja o čitanju: čitanju kao komunikaciji u samoći, čitanju kao užitku kojim čitatelju otkriva neznane svjetove i drugost, ali mu omogućuje i nastaviti tamo gdje se autor zaustavi. Svjestan kako se u procesu čitanja neprestano uspostavlja dijalog između čitateljeve izvanjske stvarnosti i fikcije, Proust uočava do koje mjere taj dijalog oblikuje čitatelja, njegovo trenutačno doživljavanje i svijeta i knjige, kao i njegovo kasnije sjećanje, kako na knjigu, tako i na sam život. “Čitanje potiče na stvaranje vlastita svijeta, duhovnog, emotivnog, intelektualnog, no ono ga samo ne može stvoriti, iako nam se često čini kako je životnije i od samoga života” (Proust se prisjeća nestrpljenja s kojim je kao dijete vrebao svaki trenutak koji bi mogao posvetiti čitanju, radujući se tako i popodnevnoj kiši, koja bi mu omogućila da se s knjigom zavuče u sobu, taj zatvoreni, zaštitnički prostor koji i sam postaje svojevrsna metafora teksta). U tome se nalazi i zamka: dok služi poticanju čitateljeve želje da aktivno istražuje sebe i svijet, čitanje je pozitivno i vrijedno; ono, međutim, postaje opasno kada istisne istraživanje i preuzme njegovo mjesto.”

Komunikacija u samoći: izuzeta od buke, žamora, glasova? Institucionalizacija blurba kao komunikacijskog oblika ne bi bila moguća u kulturi gdje se usmenost ne upliće u pisanje. Pitanje koje blurb ostavlja otvorenim nije toliko vezano uz njegovo sastavljanje, već uz vrijeme nakon posrećenog apela. Kako pronaći tu ničim pomućenu tišinu tihog, samotničkog čitanja? Jer ako blurb ustrajno zaboravlja da svoje postojanje duguje i pismu, ako se hoće predstavljati kao glas o djelu dospio do čitatelja prije djela i prije čitanja, neće li taj glas privlačenja prema napisanom ostati praviti društvo čitateljevu glasu, zabavljati ga poput iskusna znalca dok ovaj po prvi put prolazi nepročitanim prostorom?

(Predložak za diskusiju na sastanku Hrvatskog semiotičkog društva)