Danas moja generacija olako govori o Zvečki i Kavkazu. Kao da smo svi dolazili na ta povezana mjesta podjednako. A nije bilo tako. Dio nas zadrzao bi se pred Zvečkom tek da pozdravi, ali u Kavkaz bi češće dolazili iz suprotnog pravca, iz Kinoteke, u kojoj smo svakodnevno bili najčešće od 16, 18 i/ili 20.

Na suprotnom kraju od prikazanog dijela Kaveza, sjedili smo u zadnjem separeu s desne strane prije prvog zavoja Kure, Mario, Pops, Truba, Jex i ja. I Ščuka, jasno, kad bi već došao, u mistimingu. Lipert također. I naš djevojke, povremeno. To je bila jezgra društva.

O čemu smo pričali?

Ne moram kazati o filmovima, jer je jasno da se nakon Kinoteke govorilo o filmu.

I muzika se pretpostavlja, ne samo zato jer je New Wave po nas bio formativan, već i stoga jer su glazbenici svih zagrebačkih bandova bilo naši prijatelji.

Pops i ja otkrili smo tih godina Borgesa, a nešto prije s Kurelićem sam dijelio naklost spram Bhagwana Shree Rajneesha.

Kad ne bismo diskutirajući o tim temama uvježbavali naročitu agramersku vještinu koja se s vremenom upije u karakter: arogancije i verbalnu nemilosrdnost, igrali smo asocijacjje. Vjerojatna je posljedica 1001 noći te igre flaubertovski enciklopedijska opća kultura – i dan danas znam imena malezijskih ministara i prvog svećenika Jukatana.

Bilo je to vrijeme neopisive kretivne energije koja se realizirala u svjetskom mjerilu: recimo Ilić, Trenc, Kordej.

Zbog Semenčića imali smo danas album koji je u Londonu objavljen jučer.

Imali smo svoj medij, Polet.

Imali smo, to make long story short, veličanstvenu mladost.

Drago mi je da tog Kavkaza više nema. Tako je ostao idealno očuvan u vremenu koje traje još jedino u mirijadi sjećanja svih nas koji pripadali ovom i fizičkom kavkaskom krugu.

Nešto kasnije napravili smo radio. Pa televiziju.

Imali smo čak i svoj rat.

Ako budemo te sreće da doživimo kao posljednji naraštaj vrste nuklearnu apokalipsu, zaista moramo kazati da smo imali sreće u životu.