Nedavno je (dvije tisuće i neke) umro posljednji preživjeli putnik s broda Titanic. Nakon sudara sa santom brod je potonuo za manje od tri sata u noći 15.travnja 1912. godine. U godinama nakon toga, ime Titanic postalo je jedna od najpoznatijih metafora, cijeli ju svijet razumije.

Santu, međutim, nitko ni ne spominje.

Bila je kćerka prastarog glečera čiji je led starenjem postao plavkast, znak da ima više od milijun godina.

Odvalila se iz njega u ocean tko zna koliko prije no što je brod porinut.

Velika kao gradska četvrt, svojom je vodom mogla napojiti kakvu manju državu, ljude i životinje. Kasnije je spala na veličinu katedrale, a kad joj se približio brod kojem neće saznati ime bila je još samo svoj tužni ostatak.

Ubrzo (po njenom poimanju vremena), nestat će kao da je nije bilo.

Na drugom kraju svijeta, u Belfastu upravo su završavali brod. Radeći ga govorili su, i novine su pisale, kako je to najveći doseg ljudskog znanja i umješnosti, okrunili su ga prije rođenja, veličali do u nebesa, veličajući tako sebe.

Santa je za to vrijem plutala i čekala ga.

Otapala se, od nje su se odvajali komadi, a kako bi joj se uslijed otapanja promijenilo težište povremeno se okretala u moru oko svoje osi, tromo i uz čudne zvukove, stenjući kao ranjenik na samrtnoj postelji.

Da, umirala je, a on se tek trabao roditi.

Završen i porinut, isplovio je iz Liverpoola uz veliku pompu.

Kobni je sudar bio rezultat njene sramežljivosti i njegove bahatosti. Ona je skrivala pod vodom devet svojih desetina, a on je, pak, bio najkrupniji momak s najsnažnijim motorom.

Da, previše vjerujemo snazi, čudna smo vrsta.

Nismo izgubili potrebu da sve oko sebe podčinimo i pri tom, opijeni i obmanuti vlastitom veličinom, budemo slijepi za očito pogrešan kurs kojim se krećemo. Uočimo li ipak svoju grešku, to redovito bude prekasno, pa tada samo lakonski odmahnemo rukom i kažemo što i kormilar na Titanicu:

Pređimo preko toga!