U kristalnoj jasnoći stojim

Na poljupcima izrovanoj zemlji,

Posve ispunjenoj zlatom.

Posvećenoj mojim koracima,

Jednom će me uzeti u svoju tamu,

U svoje tople žile otrovnih mirisa

U kojima će skončati i moja sjena,

Ali ne i riječi izmakle zubima,

One jure na prstima, neusidrene uporno

Svijetleći u noći,

Ponosno, jer ne odustaju, jer nastoje ohrabriti

Potragu za revolucijom bez revolucionara.

.

Agenti spektakla okrenut će se svojim raspršenim interesima,

Trbuhom za kozmopolitizmom i vječnim mirom,

Breme svoje nositi će teško,

Drhtavim rukama brinuti za grad,

Ponavljajući iste greške

Prezira vrijednih zagrljaja

U zamrznutom stanju

Sa svojim ženama za jedan dan,

I glazbom, radosnim ritornelima sa okusom smrti,

Kao da su kod kuće – u nesporazumu sa samima sobom.

Svijet treba iznova naučiti govoriti,

Čovjek mora uznijeti status životinja na ljudski status.

Prije svega mora se uspostaviti usporednost tijela, duha i duše,

Onkraj svijesti.

Najveći dio intelektualnih aktivnosti svodi se na valjanje u blatu samosažaljenja i, grižnju savjesti.

Pozitivistička dogma br.1: samo je znanost sredstvo revolucije!

Pozitivistička dogma br.2: umjetnost je bezvrijedna!

Pozitivistička dogma br.3: kapital je nadređen radu!

Ekonomski fašizam jednak je kulturnom snobizmu.

Preko noći stvoreni stručnjaci mene će nadrasti,

A ljubio sam ih,

Kao što sam ljubio grumen zemlje,

Kad su tako tu stajali zauvijek izgubljeni,

U svemu izokrenuti i ni za što upotrebljivi,

Ne shvaćajući optimizam korova i pesimizam korjenja

Na dugom maršu kroz institucije

Što obasjavaju naše doba,

Kao razmaženog psa koji spava na leđima.

.

Imati tajnu znači ukrasti od drugog, isključiti ga iz užitka,

Odnosno učiniti ga nedostojnim sadržaja tajne.

Vjerovao sam da smo od istog duha,

Ja lažno ti – ti lažno ja – zapravo zajedno jedno istinsko mi,

Bez straha od straha gubitka iskonskog,

Iskovani od istih legura kobalta i nikla,

Da smo na liniji akcije koja isključuje neuspjeh,

I, da smo zameci klasne borbe,

Puni neke bezimene jeze,

Dok plovimo što dalje od demokratski organizirane svijesti

Naoružanog proletarijata.

Kažeš: svi putevi vode u Rim,

Kažem: samo jedan put vodi iz Rima koji gori.

Da bi bilo koji zvuk bio glazba, cijeli svijet mora postati zvuk.

Tada bi i kloparanje konzervi po asfaltu bilo vrednije od devete simfonije.

Od onih koji idu u propast

Tražio sam da vjeruju svojim očima,

Ako sklopim oči nemajte milosti drugovi moji jer,

Šta mogu naći u snu?

Osim onoga što je nagomilao nered – ekstravagantne pretenzije,

Osim onoga što volim – a nemam.

.

Ne mogu ti izravno pristupiti,

Trebam vlastitim sredstvima stvoriti vlastita sredstva,

Umjetničko djelo najveća je zagonetka!

Ići tamo gdje ti ideš, rješenje je te zagonetke.

Sliku tigrova od papira uvijek povezujemo sa diskurzivnom proizvodnjom neprijatelja,

Sliku izgubljenog raja sa laganjem bez granica,

Ljubav, sa slikom srca probodenog strelicom,

A cvjetove zla sa spleenom ratova svih protiv svih.

Umjetnost koja od stvarnosti ne čini umjetničko djelo treba odbaciti.

Rat upućuje na drugi rat, rat je lice koje gleda drugo lice,

Ali ne iz profila, nego izravno u ne-lice, u anti-lice.

Politika je lice, a rat – otklon od lica,

Rat je brisanje lica sa lica zemlje!

Anti-ratna pedagogija je Mona Lisa 21. stoljeća,

Udarac fantazme svjetskog mira

Poricanje je kastracijske tjeskobe,

Odnosno upotrebna vrijednost fetiša je poricanje poricanja.

Istinski mir ostvariv je samo u ratu ideja sa samima sobom.

.

Razum postavlja granice krvi,

Krv je granica izvan razuma na koju treba napasti svom snagom,

Krv je prvi ugovor sa demonom da bi pokrenuli maštu.

Moram misliti iz sve snage kako ne bih mislio.

Na slom svih dokaza autsajderi odgovaraju salvama prošlosti,

Kada su ljudi bili lijepi,

Kada su željeli biti slučajna povijest nadovršena apsolutnog duha.

Svedeni na običnog Kolosa sa Rodosa

Neki su svirali gitaru

U znak sjećanja na zanos ništavila,

Neki su gorjeli u paklu

Da bi partizanska puška opjevala svoju tragediju.