BULBUL i ZUMBUL su meni najdraže riječi u turskom jeziku, od onih skromnih 500 koje raspoznajem u svom vokabularu. Bulbula (slavuja) čujem u vrtu oko imanja i Dvora, ponekad, zorom ili s večeri, a tu i tamo, iznenadi me u stranom gradu, dok sjedim pod moćnim crkvenim bedemom, uživajući na suncu. Zumbul pak, pravo je čudo prirode i ne znam kako da se prihvatim za riječ o njemu. Njegove čarobne nazočnosti svjesna sam od malena: u mom vrtu u P., u sjeni ljiljana, gladiola, Kristovih kruna i divnih srdašca, uvijek su cvali bijeli, ružičasti i modri zumbuli. Ovi potonji, poznati su iz narodnih pjesama, najomiljeniji većini, pa su izabrani da simboliziraju ljubav. Viđala sam zumbule i po svijetu, najljepše upravo u Stambolu, ispred jednoga saraja, što me i podsjeti da je upravo njihovo vrijeme, pa jedan biram i kupujem na tržnici, nježno ga nosim u stan i presađujem, da ostanemo zajedno, što je moguće duže. To valja učiniti uvijek kad si sjetan, kad srce boli ili kad želiš sačuvati neku dragocijenu uspomenu.

Prepisujem iz poznatih izvora: ZUMBUL je lukovičasta trajnica, raširena po Euroaziji i Sjevernoj Americi. Poglavito ga nalazimo u Iranu i Turkmekistanu, dok je u Hrvatskoj prisutan istočnjački zumbul, mirisna trajnica s brojnim kultivarima. HYACINTUS, kako je njegovo latinsko ime, simbolizira ljepotu i njenu kratkotrajnost, smrt i ponovno rođenje, strast ljubavi i ljubavnu nesreću, te božansku milost i najvišu mudrost. Kad poklanjamo zumbul, njegova je skrivena poruka : VOLIŠ LI ME? jer se smatra da njegov opojni miris otvara i najhladnije srce. Tako on postaje simbolom vječne ljubavi i posvećenosti voljenome biću.

O njegovu nastanku postoji jedna od najljepših drevnih legendi, koju kao motiv obtrađuje i Ovidije u METAMORFOZAMA. Tamo stoji da je HIJACINT bio sin lakedemonskog kralja Amikla, prelijepi mladić, miljenik Apolonov. Kad je Apolon s njim vježbao bacanje diska, ljubomorni je Zefir bacio disk na mladića i ubio ga. Od njegove krvi Apolon je stvorio cvijet zumbula. Pa stigoh kući, u mislima na Shakespeareovu OLUJU, na čarobnjaka Prospera. lijepu mu kćer Mirandu, Kalibana i Ariela, zavjere, zabune, čarolije i spletke, divlju snagu i suptilnu duševnost u vječnoj borbi i napokon: sretan svršetak s oslobođenjem i vjenčanjem i povratkom u domovinu, relativno rijedak kod namrštena MASTER WILLA, priličnog mizantropa.

Zapisujem pjesmu hitrom rukom, dok ne zaboravim (zumbul će cijelu noć mirisati i hvala mu na tom daru!), a zumbulsko će pitanje također trajno u zraku ostati, možda neodgovoreno do kraja. Ako moj dobri Anđeo ipak ne pomogne!

.

,

Birajući zumbul vučem pero:

Moj anđeo drijema u narkozi.

Ariele, vičem, bježi nam Prospero*!

Najljepši se zumbul bira, pa pomozi!

.

On mirisom smantan, samo žmirne,

Istrgnutim perom zapiše u bijelo:

“Ne bira se zumbul sred ljepote zbirne,

Svaki je za sebe jedno remek-djelo!”.

—————————————

8. travnja 2025. Flora Green