U srijedu 9. travnja navečer održan je koncert iz programa 33. muzičkog bijenala Zagreb u Maloj dvorani Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog pod naslovom „Meandriranje“, a u izvedbi Cantus Ansambla i pod ravnanjem Berislava Šipuša. Prije koncerta otvorena je ispred Male dvorane izložba izabranih djela Julija Knifera, umjetnika kome je pojam „meandriranja“ odavno postao zaštitnim znakom cijeloga opusa. Veze između MBZ i Julija Knifera nipošto nisu od jučer. Štoviše, one su vrlo duboke.

Kada je1961. godine utemeljen Muzički bijenale Zagreb, u istom se gradu dogodila isto tako značajna međunarodna manifestacija sličnih strateških načela, ali na području vizualnih umjetnosti. To su Nove tendencije. Na toj su izložbi zastupljena i djela dvojice hrvatskih umjetnika, Julija Knifera i Ivana Picelja. U vrijeme nastanka prvih slika s motivom meandra Julije Knifer je otkrivao serijalnu glazbu i intenzivno je slušao. Dojmio ga se također jedan zapis Igora Stravinskog u kojemu kompozitor kaže kako glazba nije ništa drugo osim ritma. „Sebi sam onda rekao a zašto ne bi bilo i ono što ja radim samo ritam. I započeo sam ispitivati horizontalno, vertikalno, zatim dubinske ritmove. Stvarati, dakle, ritam. Horizontala i vertikala, crno i bijelo predstavljali su mi krajnje ritmove.“ Jednolična ponavljanja istovetnih ili srodnih elemenata stvaraju „eskalaciju jednoličnosti i monotonije“, kako je to definirao sam slikar. Prva slika s motivom meandra (Meandar 1, 1960.) sastoji se od crnih međusobno povezanih elemenata različitih veličina i s različitim međusobnim razmacima na bijeloj podlozi. Po jednom Kniferovu svjedočenju, želio je korigirati taj prvi meandar kompozicijom koja bi bila maksimalno uravnotežena, s identičnim krakovima meandra, bijelim meandrom na crnoj podlozi, kompozicijom koja bi na stanovit način, uz sve formalne sličnosti, bila i s naglašenim razlikama, pa i suprotnostima. Rezultat toga je slika Meandar 2 (1960.) na kojoj se jasno prepoznaje „eskalacija jednoličnosti i monotonije“.

Pa ipak, to je samo formalni aspekt slike i Kniferova slikarstva. Postoji jedan segment u njegovu opusu koji više nego ijedan drugi rasvjetljava prirodu ove umjetnosti, a da s formalne strane ne pokazuje konstitutivne elemente iz kojih su komponirane buduće slike. To je serija autoportreta nastala u rasponu od 1949. do 1952. godine. Knifer tada revnosno, upravo ritualno svakoga dana sjeda pred ogledalo i promatra svoje lice, zapažajući na njemu tek neznatne mijene. Mnogo godina kasnije, sam je objasnio značenje ove serije crteža. „Ono što sam pri tom otkrio“, rekao je, „bilo je da ovo više nije autoportret, već jedan monotoni ritam.“ To je nastavio i nakon što 1960. nastaje prva serija meandara koje radi u tisućama varijacija do kraja života, 2004. godine.