Jedna je żena na tramvajskoj stanici tako divno umirujuće i sveprożimajuće zijevnula da je sasvim neočekivano progutala tramvaj. Sve se dogodilo tako brzo da nitko nije ni primijetio, a na displeju je i dalje pisalo da tramvaj dolazi za jednu minutu. Neki čekači tramvaja potpuno su se pouzdali u točnost displeja, tko bi znao zašto, i krenuli su glasno negodovati. Žalili su se kako tramvaja opet nema, kako opet kasni, kako to nigdje nije tako, ponavljali su neumorno stalno iste rečenice, čudili se stalno istim stvarima ne skidajući pritom pogled s displeja. Nezadovoljni onemoćali čekač u visokoj dobi naglo je živnuo i, osnažen energijom zajedništva, drhtavom rukom bacio kamen prema displeju, međutim, nije zamahnuo dovoljno jako, pa je kamen pogodio u čelo neku njegovu vršnjakinju koja je od udarca pala preko kolica za plac i ostala na njima ležati kao mrtva. Nitko se nije previše uzbuđivao zbog toga, jer je glavni problem i dalje bio tramvaj koji kasni. Netko je primijetio da minuta nekada prođe u sekundi, a nekada traje satima i mnogi više nisu bili sigurni koja od te dvije istine je točna. Ona, možda mrtva žena, možda je ipak bila živa. Sumnju je izazvalo njeno prevrtanje na bok, na kojemu je isto bila kao mrtva. Kako tramvaja i dalje nije bilo, sve je krenulo ispočetka. Opet isto nezadovoljstvo, isto očajavanje koje je bilo toliko dosadno da je ona žena opet zijevnula, ovaj put umorno i neveselo, ali dovoljno snažno da je progutala sve one nezadovoljne čekače, pa čak i onu mrtvo živu ženu tako da, uza svu dužnu zabrinutost nikada, nažalost, nećemo doznati njezino pravo stanje. Na stanici su, nekim čudom, ostala samo kolica za plac. Na displeju je još uvijek pisalo da tramvaj dolazi za jednu minutu.