Evo o čemu se radi: mislim da mi se već 30-tak godina s molbama za pomoć, potporu, savjet i literarni ” vjetar u leđa”, obraćaju ljudi kojima samopromičba ide bolje nego meni. Ja to po automatizmu uvijek odradim, temeljito i savjesno, no posljedično vidim da su dotičnjaci pokoristili sve što se dalo: ime, potporu, afirmativni dio recenzije, preporuku, i to višekratno, usprkos dogovoru da to ne čine i da se radi samo o gesti solidarnosti. O imitiranju stila, nastupa, nekih osnovnih poetičkih teza i načela, da uopće ne govorim. Tek kad povremeno otvorim neke rubrike, forume, natječaje, emisije, vidim da su moji “kandidati” već tamo bili i dobro se povezali, što u načelu podržavam, jedino ne znam čemu sam ja zapravo u cijeloj dogradnji priče služila?. To su ljudi koje uglavnom ne poznajem, nisu bili na mojim radionicama, seminarima, nismo skupa sjedili, jeli, išli na izlet, raspravljali o knjigama i književnom ukusu. Nikada mi nisu rekli ŠTO zapravo očekuju od književnosti i zašto uopće pišu?

Iako nerado, spomenut ću slučaj pjesnikinje iz Hercegovine ( u međuvremenu preminule) koja je na mom profilu objavila više od 30 pjesama (omanju zbirku), u ritmu po jedna i dvije po danu. To bi nekako i prošlo, no ispod svake pjesme razvijali su se razgovori dugi “do lakta”, rasprave, izrazi divljenja i slično. Ponekad mi se činilo da nje ima više nego mene, budući da nije bilo “zgodno” (umjesno) zasipati ljude tim količinama stihova. Kad sam provjerila njen osobni profil ( i dalje neugašen) tih pjesama tamo naprosto nije bilo, a razlog je bila slaba posjećenost. Zaključila je ispravno da će tek kod mene dobiti željeni odjek, a sada, post mortem, o tom postupku nema više rasprave.

Laska mi što ljudi misle da sam “autoritet” i da imam stanoviti “utjecaj”, no ne bih rada bila poligonom za afirmaciju. Umorila sam se od društvenih mreža, od amaterizma, od arivizma, od ljudi koji pate od statusne tjeskobe i želje za brzom afirmacijom. Hrvatska je brojčano kao predgrađe Istanbula, ne baš pismeno predgrađe, ako smijem primjetiti.Što je u svemu tome poezija, gdje je naš “veliki odjek” kod literarne publike? Većina objavljenih stihova i proze na ovim stranicama, profilima i forumima, ne izlazi iz prosjeka, čega su valjda i autori svjesni. Sve što jedan ljubitelj želi naći, doći će do njega i bez međusobnih cehovskih nelagoda. Naš (pjesnički) zanat podložan je stalnom brušenju i usavršavanju, pa prionimo, dakle, s vjerom da će prave pjesme poput žive vode naći svoj put i cilj.

Želim svima nadahnuća i uspjeha , osobito pak novih i izvornih slika i stihova, kakve hrvatski jezik zaslužuje. I kao što reče onaj pametni Francuz, već citiran u mojim knjigama: “Strpljenja, strpljenja, u nebeskom plavetnilu! Svaka kap tišine obećava zreo plod!”.

.

F. G.