Otvaraju se na Volkovljevim (Solomon Volkov, op. a.) vrpcama tajne poetike jednog pjesnika, odnosno otkrivanje Pjesništva kao lijepe vještine koja leži između individualnog nadahnuća i drugarsko-esnafskog stvaralaštva. Brodski je Volkovu posebno drago govorio o intimnom pjesničkom životu koji je s obje strane oceana bio neraskidiv od društvenog života: pričao je, dakle, o zajedničkim čitanjima, pozajmljivanjima, kritiziranjima, kružocima, sjedeljkama, salonskim pijankama, recitiranjima, svađama, avanturama otkrivanja novih tekstova, međusobnim prepirkama stihovima. Kao najveći svoj književni uspjeh Brodski uopće nije smatrao ovjenčavanje Nobelovom nagradom 1987. godine, već činjenicu da mu je za drugu knjigu engleskih prijevoda njegovih stihova predgovor napisao W. H. Auden, čime se stječe utisak, da mu je mnogo draži bio, čak i na vrhuncu nečega što možemo zvati “svjetskom slavom” čin takve direktne pjesničke komunikacije, nego apstraktni odnos s amorfnom masom čitalačke publike koja je ležala s one strane korica knjige. Sasvim suprotan od umjetnika u kuli bjelokosnoj, Brodski je pisao u prostranoj mreži citiranja, podsjećanja i odnošenja na druge pjesnike-on i Volkov će jednom prigodom ući u raspravu oko problema “poetike” pjesničkih posveta, fenomena koji je prema njima u fantastičnoj mjeri oblikovao stihove upravo zbog toga, što su se tim, naizgled trivijalnim navodima, uspostavljale, u samoj pjesmi, labirintske raskrsnice koje su povezivale nekoliko različitih života i poetskih filozofija. Brodski uopće kao da je pisao isključivo za druge pjesnike.

.

(Ulomak iz veće cjeline, kroatizirala : B. Jelušić)