Bojkot za nedisciplinirane: Naš razred – šesti ili možda sedmi – polazila je manja skupina nediscipliniranih učenika. Bez prestanka su brbljali, zabavljali se i nasmijavali jedni druge, ukratko, ometali nastavu. Razrednica je na sve moguće načine pokušavala osigurati uvjete za rad, bile su jedna za drugom izricane disciplinske mjere, ali bezuspješno. Ništa nije pomagalo. A onda se dosjetila. Kao da je profesor Baltazar. Neka učenici sami odluče kako se postaviti prema toj skupini nediscipliniranih i vrlo im odlučno, bez popuštanja, pokazati da takvo ponašanje nije prihvatljivo ni njihovim vršnjacima, a kamoli odraslim odgajateljima. Zaduženje je dobilo razredno vodstvo pionira. Vijećali su kratko i zatim donijeli svoj prijedlog: “Razred će dva tjedna bojkotirati tu skupinu, nitko od ostalih učenika iz razreda neće s njima razgovarati!”. Ako ništa drugo, prijedlog se činio originalan. No jedan iz skupine koja je trebala biti kažnjena bojkotom, vidno zbunjen tom neobičnom odgojnom mjerom, odmah je upitao razrednicu: “A možemo li mi do tada međusobno razgovarati?”. Razrednica zamalo nije kolabirala. Samo što ju fras nije strefio.

John Cage na Muzičkom biennalu: Skupina umjetnika, kaže Roman, planira umjetničku akciju na Muzičkom biennalu. Doći će u koncertnu dvoranu odjeveni u crna odijela s bijelim košuljama i crnim kravatama, zaputiti se u povorci jedan iza drugoga do prostora koji pozornicu odvaja od publike, okrenuti se tamo prema publici i odložiti košare sa svježe ubranim gljivama na tlo. Uzeti škare iz džepa sakoa, svi redom, i odrezati kravate pedalj ispod čvora. Pustiti da odrezani dio padne na tlo, vratiti škare nazad u džep. Potom, okrenuti se prema pozornici, sagnuti se i rukom zahvatiti u košare. Zatim, dobacivati gljive jednu za drugom na pozornicu. Ponavljati sve dok košare ne ostanu prazne. I na kraju pokloniti se pozornici i publici. Umjetnici planiraju Johnu Cageu odati počast u trajanju od točno četiri minute i trideset i tri sekunde. Oni nisu glazbenici, slikari su, ali to ništa ne mijenja na stvari. U danima kada je na Muzičkom biennalu u Zagrebu gostovao Stravinski nisu umjeli pravo ni hodati pa ovakvu priliku ne žele propustiti.

Akcija je na koncu ispala u Cageovu stilu, ne-događaj, ali bez izvođača i bez publike. Poetika osporavanja (1982) govorila je o umjetničkim događajima s početka stoljeća, a rusist i slavist A. Flaker, njezin autor, nije bio sklon terminu neoavangarda. U intervujima objavljenim na završnim stranicama knjige naveo je i razloge tome. Umjetnike koji su planirali odati počast Cageu na zagrebačkom Muzičkom biennalu, ujedno i čitatelje Poetike osporavanja, to je pak navelo da svoje umjetničko djelovanje odrede terminom (monumentalne) retroavangarde.

Dvije sarme za Zartana; Mlađarija kao mlađarija, malo vodi brigu o bilo čemu. Naš Zoran iz ljetnoga društva, rođenjem Novosađanin, običavao je svako toliko predstavljati sebe kao Zartana, mlađeg i ponešto trapavog Tarzanovog brata, odjevenog u zeleni frotirni kupaći kostim s dvjema naramenicama. Što li mu samo bi? Kada bi ga njegova majka znatiželjno upitala je li pojeo ručak, odgovarao bi smjesta i zagonetno: “dvije sarme”. Pripremljene u sezoni kada kiselog kupusa više ni nema, za vrućih ljetnih dana? U njegovom viđenju stvari, politrenka piva energetski naime vrijedi točno kao – dvije sarme! Rado je Zoran priređivao psine autokamperima (tada još uvijek glampera nije bilo). Tada bi umio, onako s lakoćom, dok smo se nalazili u hladu podno sjena pinija i igrali karte prvo snimiti situaciju. A zatim okrenuti se i otvoriti iza svojih leđa tuđi prenosivi hladnjak. Hladnjaci su u pravilu bili u vlasništvu stranaca. Udaljenih na svega metar ili dva. I to leđima. Te iskapiti dobar gutljaj iz politrenke. Dakako, uz suzdržan smijeh oko sebe. Zoran, pivo i smijeh.

Bilo je još sličnih epizoda. Netko je uz sam rub mora smjestio gajbu piva da ono ostane rashlađeno. Visina mora za desetak centimetara je ipak bila viša od visine gajbe. Nakon što je ugledao priliku, s lakoćom je smislio plan. Zaplivat će, a društvo će ga dozvati da mu nešto važno kaže. Nakon što je došao gdje trebalo, držao je u plićaku ruke pod vodom pa je najprije jedom rukom, a zatim i drugom, izvadio dvije staklenke iz gajbe te zaplivao prema obali s druge strane. I ta bi rabota ispala nezapaženo da Zoran u jednom trenutku nije započeo plivati kraul. Prvo jedna ruka u zraku, zatim i druga, u objema po boca piva. Na očigled svih koji su promatrali more pred sobom.

Znao je Zoran priređivati i drukčije zabave. Prerezati uže koje šator drži uspravnim s raznim šarolikim nacionalnim zastavicama, pucati iz dječjeg pištolja plašljivca u večernjim satima, sudjelovati u bitkama vonjavog morskog blata čiji se miris ne bi dao otjerati ni nakon tuširanja sa sapunom. No bio je momak sasvim u redu. Osim što je tridesetak puta pogledao Groznicu subotom uvečer. Čak bi i zaplesao disco – ono prsti u vodoravno V u visini očiju itd. Groza živa. Da čovjek ostane bez teksta.

Ručna granata iz školskog ruksaka: Iz zadnjih redova učionice vidi se Selska ulica i vozila kako njome prolaze, nastava se odvija u popodnevnoj smjeni. Sve protječe uobičajeno. Na stablima breze – kao da smo u nekoj epizodi iz ruskog realizma – s južne strane školske zgrade još je poneki list, šetača pasa ima koliko i drugih dana, s druge strane zatvorenih vrata učionice tišina. Sve protječe uobičajeno dok jedan od učenika ne osjeti potrebu da odjednom i neodoljivo nešto podijeli s ostatkom razreda. Torbu što se do toga trenutka nalazila na podu podigne na svoja koljena i čim u njoj pronađe što je već tražio oglasi se glasom koji jedva odaje uzbuđenje: “Pogledajte što sam pronašao kod kuće!”. U njegovoj napola uzdignutoj šaci našla se ručna granata. Takvu nisam nikada prije vidio. Kućište joj je željezno i premazano crnom bojom, dio povrh njega napravljen od aluminija, a sveukupan je dojam da je ta ubojita naprava bila kućne izrade.

Učenikova obitelj godinama je živjela izbjegličkim životom. Prije mjesec dana, ili nešto duže, cijeli je njihov rodni kraj bio oslobođen pa su sada mogli korak po korak obavljati što je već sve potrebno za povratak u obiteljsku kuću. A od onih nekoliko tamo pronađenih stvari učenika je privukla upravo ta ručna granata. Njegovi kolege iz razreda vjerojatno su takvo oružje mogli viđati jedino na tv ekranima pa mu se, valjda, učinilo važnim pokazati im ga izbliza i uživo. Nastavio je govoriti o svojem pronalasku i nakon što mu se šaka s granatom našla u zahvatu profesorove šake. Ostatak nastavnog sata ta je granata provela u učeničkoj šaci koju je blokirala profesorova šaka i cijelo vrijeme bila je na vidjelu razreda. Nakon što se oglasilo zvono bila je obaviještena policija. Učenik je ubrzo dobio porciju jezikove juhe, vjerojatno kod kuće, a nekoliko dana kasnije doznali smo da granata doista nije bila dječja igračka oko koje se netko potrudio – ha, domaća izrada – da izgleda kao prava ubojita naprava, ali je na koncu postala igračka. Još i prije negoli se našla u školskoj torbi iz nje je bila izvađena inicijalna kapsula i eksplozivni naboj. To se, međutim, izvana nije moglo vidjeti.

Netko bi danas vjerojatno kazao da su tada bila takva vremena. Neobična, unatoč onome što se čuje i čuje na televiziji.

Kako spasiti izgubljeno vrijeme ili Album Miroslava Kirina: Završni dio Kirinovog Albuma (2001) pripovijeda o pronađenim fotografijama. One pripadaju tuđem obiteljskom albumu, obitelji za koju se tek u ispadu ogorčenosti može kazati da je neprijateljska ili nešto slično tome. Vjerojatno su i sami bili nevoljnici, a ne slavodobitni i gramzivi pobjednici. Zauzeli su tuđu kuću na prostoru Banije, uselili se u nju, htjeli su samo nastaviti svoje male, nigdje i ni u kakvoj formi, ni u kakvom diskurzu, zabilježene živote i egzistencije. Vjerojatno im je i vlastita kuća negdje drugdje stradala pod udarima topovskih granata ili od podmetnute paleži. Po logici sile i nemoći: ne vratili se nikada više kući svojoj. Taj je dio Albuma sastavljen u oblika neizvjesnoga, bit će neotposlanoga, pisma toj neupoznatoj obitelji. Jedino: dalekoj. Pisanog u obliku čitanja trenutaka naizgled neopterećenih događajima dana i zabilježenih u tome raspršenom i nikada ukoričenom fotografskom albumu. Sročenom bez ugodnih i umirujućih obećanja: “Vjerujte, ni uz najbolju volju ja vas ne mogu najbolje prikazati. Znam da to nije vaša krivnja, ali nešto me sili da vas prikažem u lošem svjetlu”.

A čitanje, razabiranje znakova i slova, toga neobičnog tuđega albuma ne protječe bez uočenih lirskih momenata. Kao ni zapažanja da je sama ta nevješta i prostodušna, “aljkava”, lirika prošarana nelagodom snimljenih prizora: “Fotograf se ne usuđuje snimiti cijelu moju kuću, već njezine fragmente, a oni su, zbog svoje prirode, lako zamjenjivi, te se tako lako mogu pripisati bilo kojoj drugoj kući, ne mojoj”. I još uz to: “Sav je njihov svijet u fragmentima, nikad u komadu”. Lirski se momenti okreću pogledu na djecu u ranoj školskoj dobi, razdraganog psa ljubimca, voćke u dvorištu što se savijaju pod teretom nakupljenog snijega, oazama nedužnosti u vremenu kolektivnih stradanja. Jednom je to snjegović s “mrkvastim nosom” i limenim lončićem na glavi, drugi bernardinac “koji će otići, kroz poluodškrinuta vratašca od okaste žičane mreže, izvan vidokruga omeđena drvenom ogradom”, treći dječak koji “na sebi ima tamnoplavi kaputić, crne hlače i žutu kapu, futaču”. Sve su to prizori svijeta ostvarivog (ili postojećeg) tek pod silom djelovanja dnevnih događaja, nikako drukčije, a ne kakvog slijeda što ne želi imati ništa s njima. Pripovijest prelomljena kroz sudbine onih koje povijest uporno ne pamti, ne smatra vrijednima da bi se o njima trebalo govoriti.

“Znate, katkad pomišljam – govori rezignirani pripovjedač Albuma – da su ove fotografije nekakav dokazni materijal. Ali onda si kažem: da, ali što ti dokazuju, da je jedna očajna obitelj morala biti u tvojoj kući, pretvarati se da dobro živi, da se gdjekad i veseli? Ne mogu vas ni za što kriviti, ali vas ne mogu ni sažalijevati”. Popularnoj i televizijski posvuda emitiranoj psihologiji na raspolaganju stoje već zgotovljeni recepti empatije, oni obećavaju izgladiti redom, bez iznimaka, sve nevolje individualne i kolektivne povijesti. Kirinov Album, međutim, ne hvata se olako u zamku rečeno – učinjeno. Bez tragova govora mržnje prema drukčijim i različitima, Album se ograničava svjedočiti o prošlim događajima. Zainteresirano, ne treba se čuditi, ali koliko je to god moguće nepristrano, nepodložno ishitrenim prosudbama. Kako lijepo stoji u autorovoj nedavnoj proznoj zbirci Babania, malo impresionirano time da se od mračnih i tragičnih događaja iz prošlosti nije htjelo ništa naučiti. A za takvo ponašanje promašeno je kriviti drukčije i različite, uveličavati učinak kulturnih i inih granica među zajednicama i, više od svega, slabo zaštićenih i izoliranih, od svih zapravo napuštenih pojedinca.

Lirski momenti posebno se ističu uz figuru djevojčice. Drži vreću za sanjkanje, doziva psa bernardinca, zagledala se preko ograde “nalik notnom crtovlju”. Sve su to prizori svakodnevnog života, miroljubivog i neagresivnog. Života civila koji bi se rado držali podalje od ratnih bura što se odvijaju već u susjedstvu. Album se ipak ne prepušta iluzijama. Ratna razaranja uključuju i ona nematerijalna: htjeti ne sjećati se prošlih događaja. “Ostat ćete u nekom izmještenom mjestu, ne u sjećanju, nikako u sjećanju, i kada bih vas želio pronaći, u što sumnjam, uzalud bih tražio: ta je potraga okončana već u samom početku”. Na djelu je prisjećanje da se ne želimo nečega sjetiti.

Prošle je godine autoru bio dodijeljen Goranov vijenac.

(Na fotografiji izložba slikarske grupe Irwin, napravljena u stilu Stilinovićeve estetike gusto postavljenih slika.)