“Kralj Lear” mi se u mladosti činio infantilna drama puna čudesa iz “Sna ivanjske noći” ili još gore, naivnih prerušavanja iz “Na Tri kralja”. Ni za ono vrijeme sveti pristup Jana Kotta, koji je Leara čitao kao političku dramu, nije me razuvjerio. Studentske su mi pohlepne aspiracije, u Hamleta učitavale sebe, čitača, prijatelja, buntovnika. Vražje dobro sam razumio Macbethovu žudnju za brzim uspjehom, nije me obeshrabrivao strmoglav pad s velike visine. Kako sam onda, takav zanesen, mogao povjerovati u priču o starom ocu, koji, prije nego što će podijeliti imetak, pita ne tako više mlade kćeri, koja od nijh ga najviše voli. I ona koja to kaže, dobit će više na čitanju oporuke. A vještice naprimjer, koje Macbethu najavljuju da će osvojiti svijet, e te mi se, sa zmijama umjesto kose, i kanžama orlica, nisu činile naivne. Luda glava mladosti.

Prošle su godine, gradovi, žudnje, ljudi, ideje, slike. Kad bih navraćao staroj kući s putovanja, otac je svaki put bio slabiji. Zadnjih se godina oslanjao o štapove koje je sam rezbario, povremeno gubio nit priče, baš kao i njegova majka, moja baka, samo deset godina prije njega. Očevih osamdeset i dvije na zemlji prošle su brzo. Prema svemu što je doživio u ratnom djetinjstvu, pa odrastanje bez oca, dugački vojni rok, služenje u UN-ovoj mirovnoj misiji na Sinaju, ženidbu, radovi na geotehničkim projektima u Pakistanu, Iraku, Iranu, život mu se čini dinamičan, ispunjen neprestanim radom. Gledam li svijet iz njegovih očiju, onda je sebaldovski pribran, s osjećajem za geografiju, za razliku od mog divljeg, sa skokovima u neobična iskustva. Otac je napustio zemlju pomiren. Testament mi je prišaptao slabim glasom, jedva da sam ga čuo. Rekao je što želi ostaviti sestri. To je mudra odluka, koju ću shvatiti kao plod njegove zrelosti. Pretvorio se opet u dijete carstva kojeg je sam stvorio. A ja sam, skitač, nasljedio novac, kuću, stan, njive i šume. Na jednom od putovanja, u Parizu sredinom devedesetih, gledao sam slavnu Mariu Cassares kako igra Leara u predstavi Bernarda Sobela. Čuo se njezin kašalj, kad bi se, nakon odigranog prizora, povukla iza scene. U njoj sam tada obožavao Koltesovu heroinu, više od onog što je govorila, živjela i igrala. Gledao sam Learove Radka Poliča, Josipa Gendu, Radu Šerbedžiju, Jerneja Šugmana, Mikija Manojlovića. Na Festivalu svjetskog kazališta imali smo turkmenistanskog glumca Anna Mele koji je sam odigrao cijelu tragediju. Zimus sam u Burgtheatru vidio Martina Reinkea. U međuvremenu su kroz moju lektiru jezdili Gombrowicz, Bjorneboe, Bernhard, Eribon, Joan Didion. Veliki jahači smrti.

Promašaj oca koji traži ljubav izvan granica zdravog razuma više mi nije bio neobičan i naivan. Learovo traženje “dokaza ljubavi” od kćeriju, otkrilo mi je nesvjesnu želju za kontrolom i duboku nesigurnost muškarca koji se boji starosti i zaborava. Mog oca, ujaka, strica, profesora koje sam volio. Razumio sam i rivalstvo sestara, borbu za očevo “priznanje”, simbolički nagon da zauzmu mjesto u njegovom unutarnjem svijetu. Goneril i Regan ne mrze oca. One mrze njegovu nemogućnost da voli bez uvjeta. A Cordelijina šutnja nije pasivnost, to je jungovska sjenka koja razotkriva laž svih koji “govore da bi prevarili”. Nije ni Edmund izopćeno kopile. On je subverzivni alter ego koji kida okove heteronormativne hijerarhije. Njegova privlačnost prema vojvodi od Cornwalla i ambivalentni odnosi sa sestrama otkrivaju tamnu fluidnost želje. On je lacanovsko “nedostatno biće” koje se osvećuje sistemu koji ga je proglasio nelegitimnim. Njegova laž postaje oružje protiv svijeta koji ga je natjerao da glumi ulogu koju mu nije dao.

Naša predstava naravno nije samo priča o starosti, rivalstvu i osveti. Ona je pozornica ljudskih odnosa gdje se ruše iluzije o obitelji, moći i ljubavi. Njezina najveća, čudesna vrijednost je Bine Matoh. On glumi Leara kao čovjeka na rubu života i ludila. Njegova tjelesnost je drhtava i autoritativna. Prvi put smo zajedno radili Koltesovu “Borbu crnca i pasa”, prije dvadeset godina u ljubljanskoj Drami. Igrao je inžinjera Horna, tik pred penzijom, koji u Afriku pozove sobaricu koju je upoznao u zadnjem posjetu Evropi. Htio je da ga ona zavoli, i doveo ju je u Afriku, da je zadivi, očara, i da s njom provede ostatak života, s njegovom raskošnom mirovinom. Ona ga je ostavila čim je osjetila dozivanja na nepoznatom jeziku usred guste crne noći.

Leara obično igraju glumci u šezdesetima, u naponu glumačke snage, željni da impresioniraju velikim monolozima, poezijom i stasom. Binetov Lear dodiruje naš egzistencijalni jad. Njegov glas se lomi između bijesa i nježnosti. Svaki njegov korak je borba između vladarskog i očinskog ponosa i ostavljenog djeteta koje plače za zagrljajem. Zadnjih dana, tema starosti me (nas) zaskače iz raznih ulica. Ovo mi je bila korizma da je bolje razumijem.