Ponovit ću: Studentski centar je sada mjesto gdje se slila cijela pobuna. Dvorište je prostrano, ali i mi smo bili mnogi. Opisao sam kako sam, otišavši nakratko kući, vidio što sam vidio: Valjda sveukupnu hrvatsku miliciju u dvama trešnjevačkim ulicama. Studenti

unutra nisu to mogli znati, jer je „zaposijedanje” tih ulica uslijedilo kad se dvorište SC-a već bilo napunilo.

Jesu li to znali naši profesori, filozofije u prvom redu (praksisovci plus Vanja Sutlić koji je u odnosu na njih stajao malo ukoso)? Po svoj prilici bili su obaviješteni. I ta je obavijest jamačno bila neki ultimatum.

Kažem – po svoj prilici – jer ovo kako ja danas prebirem svoja sjećanja imade svojih ograničenja. To jesu sjećanja sudionika, koji je u studentskim strukturama čak imao neku važnost. Ali uza sve moguće komitete, postojao je dakako i Sveučilišni komitet SKH. Ja nisam bio član Partije, a danas ću vam reći da to nekako nerado ističem. No to je tada značilo da u najvišu razinu odlučivanja nisam bio uključen.

Tada je sve stajalo na ili:ili. Ili ćemo izaći, pod pendreke a valjda i što gore, ili ćemo se razići živi i čitavi. Ali, razići se.

U Beogradu, na samom početku pobune, u nekoliko takvih „kontakata” sa silom države, studenti su, jer nisu imali nikakvih iskustava s uličnom gerilom, teško pretučeni. Vremena za neko promišljanje u stražnjim

sobama SC-a jedva da je bilo. Vlast bila je voljna tolerirati pobunu tako dugo dok bi ona ostala stvar studenata. Ali izlazak na Savsku podrazumijevao je barikade, sukob s represijom države i zasigurno

žrtve. Mnogo žrtava.

Ja sam u svojim kasnijim godištima imao vremena misliti o tom tadašnjem ili:ili.

Dvadeset godina kasnije bio je isti takav lipanj, ali u Pekingu. Povijest XX. vijeka pamti taj lipanj kao masakr na Tiananmenu, golemom trgu, jer u toj je Kini sve golemo. Golema je bila i pobuna. I pazi sada: bila

je to u osnovi pobuna kineskih studenata. A razlog bila je korupcija državne vlasti, uz neke druge, specifično

kineske. Kineske su vlasti na studente poslale – tenkove.

Mi, koji smo na neki način sami sebe zarobili u dvorištu Studentskog centra, nismo mogli znati dokle bi išla tada već prilično srdita vlast u državi; vlast je uvijek paranoična, ali da i paranoici imaju neprijatelje,

rekao je onaj beskrajno duhoviti Židov Tabory.

Danas vjerujem da ni naši profesori nisu mogli biti sigurni dokle bi išao bijes vlasti. Pravi revolucionari dakako to si pitanje ne postavljaju.

No u našu korist, ipak ću sada iznijeti jednu nama svima tada nepoznatu činjenicu što je isplivala tek u novije doba: Samo dva-tri dana kasnije CK SKJ, vrhovna vlast u zemlji, razmatrala je i sama

dokle bi državna sila trebala ići. Nitko manji nego Edvard Kardelj (moram nažalost reći jedan od najobrazovanijih u tom špilu asova) predlagao je da se na studente pošalju – tenkovi.

I tako bismo imali svoj Tiananmen u ulici Savskoj, u belom Zagreb-gradu; ne 1989, već 1968. Bili smo u mnogočemu u naprednoj zemlji.

Izvor za ovo postoji u jednoj slovenskoj knjizi (Jože Pirjevec), a na nj me upozorio Janez Pipan, uzgred jedina aktivna spona s mojom generacijom kazališnih ljudi (Dušan Jovanović, Ljubiša Ristić, Goran

Stefanovski…) No tada se uistinu nije radilo o teatru.

Slika: ikonička fotografija XX. vijeka: Čovjek ometa prolaz tenku na pekingškom trgu Nebeskog mira (!),

5. lipanj 1989.

Valjda i ne postoji fotografija iz prošlog stoljeća koja bi bila toliko puta reproducirana. Na tom je trgu palo na tisuće studenata. Nejasno je kako je čovjek na

slici preživio. Mnogo lošije u devedesetim prošao je onaj fićo kojega je zdrobio tenk JNA.

Nastavit ću: Ali Tito, kao vođa svoje gerile, nije volio

tenkove