Godine 1980 i neke, za vrijeme te grozne Juge, iza ponoći pili smo na pajzlu prvog perona zagrebačkog glavnog kolodvora, rijetkom mjestu gdje se tih godina u sitne sate u Zagrebu mogla dobiti cuga, tadašnji moji frendovi i znanci i ja. Bila je tu, ako me sjećanje ne vara, današnja supruga jednog predstavnika nacionalnih manjina u Saboru RH, zatim tadašnji mladi komunist, danas tvrdi desničar u Australiji i još neka ekipica, nas devet, deset. U jednom trenutku do nas su došla dva mlada drota, oba jako nadrkana i važna, legitimirali nas, i onda je jedan rekao: A sad, marš kući!

Alergičan sam na murju, i tada i danas, to je, valjda, urođeno u mojoj obitelji, ide mi na kurac svaki murjak koji misli da je ZAKON, pa sam mu rekao otprilike da je ovo slobodna zemlja, da mogu biti gdje god hoću sve dok ne kršim zakon. A on je rekao: Ti ostani.

I ostao sam. Drugi su otišli, a mene su najprije priveli u jednu prostoriju na prvom peronu. Tu su me pretražili, u torbi sam imao nekoliko kazeta s jazzom i, na moju nesreću, otvoreno pismo Saše Meršinjaka, danas pokojnog, koji je tada štrajkao glađu, ne sjećam se više točno zbog čega. Tada je murjak nazvao nekoga i rekao da su uhvatili krupnu ribu i da pošalju maricu. Pa su me zatim otfurali u Đorđićevu. Iz Đorđićeve me to jutro izvukao otac, kojeg je moj frend obavijesti da su me ćopili i odveli.

Sljedeći put ZAKON me je apsio zajedno s dvije stotine drugih kad smo se, u slobodnoj, nezavisnoj, demokratskoj i možeš si mislit kakvoj sve ne Hrvatskoj, protivili državnom i drugom kriminalu u Varšavskoj. Bio je to miran prosvjed, kao i ovaj ispred zgrade Plenkovićevog ministarstva gdje su od 17 prosvjednika, bajbukirali i na sud odveli njih devet. Čestitam Plenkovićevoj murji, čestitam Božinoviću, to je ipak, ideološki i statistički gledano, golem skok. Devet od sedamnaest. A u Varšavskoj je bilo dvjesto do nekoliko tisuća. Hadazenjarska Plenković-Božinovićeva murja ovim činom, maltretirajući devet mladih ljudi, debelo je nadmašila i komunjrsku miliciju, kad je rezultat bio jedan uapšeni i maltretirani od deset, jedanaest, ili tako nekako.

Fotografija je iz prostorija policijske postaje u Dubravi gdje je pritvoren dio prosvjednika iz Varšavske (među inima Sara Renar, Borna Armanini i Vili Matula). Moram reći da je policajcima u toj postaji bilo dosta neugodno te večeri, donijeli su nam bili vodu i kavu, a policajac koj je snimio ovu fotografiju rekao je: Ajde sad svi: Varšavska!