Kao netko tko je (bio) desetljećima slobodni umjetnik, a neko vrijeme vodio nacionalne institucije, iz iskustva znam da hrvatska kultura ne postoji bez onih koji je grade izvan sigurnih krugova zaposlenja.
Hajka protiv umjetnika koji traže dostojanstveno osiguranje nije samo cinizam, to je sistematski napad na ideju solidarnosti.
Kada država olako tretira doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje slobodnih umjetnika, ona poručuje: Vaš rad nije vrijedan društvene zaštite. To neoliberalno beskičmenjaštvo pretvara kulturu u robu, a umjetnike u prekarno otpadno tkivo. Ne pitajte kako “umjetnici preživljavaju”, pitajte kako država dopušta da stvaraju u strahu od siromaštva. Kao direktor Drame HNK u Splitu i Zagrebu, nisam zaboravio kako je biti izvan sistema. Upravo zato znam: Ako institucije ne budu saveznici slobodnih umjetnika, postat ćemo čuvari mrtvih tradicija. Kultura nije resort za elitne potrošače, ona je javno dobro koje zahtijeva javnu investiciju.
Danas, kada nas tržište i politička indolencija tretiraju kao bespomoćne pojedince, jedini odgovor je zajedničko djelovanje.
Ne dajmo se podijeliti na “zaposlene” i “slobodne”, na “institucionalne” i “alternativne”.
Jer kultura je zadnja linija obrane od barbarstva.
Zahtjevajmo uvođenje statusa umjetnika-radnika s punim socijalnim pravima za sve umjetnike izvan stalnog radnog odnosa. Organizirajmo savjetodavna tijela od strane samih umjetnika bez uloge stranačkih kadrova i lobija.
radio gornji grad 
