Utorak, 15. travnja ,2025. godine ,

Više se ne čudim kad kasno noću ili rano ujutro čujem policijske sirene. Naučio sam razlikovati kacige standby policajaca i maršala spremnih za raspoređivanje. Sad me nije briga kad političari koriste ozbiljno iskrivljene indikatore. Izdajnici, prevaranti, marionisti, i opet (tko zna koji put dnevno): teroristi. Ovih dana službeni narativ je o terorizmu.

Riječi su opasne, ne znajući kuda vode. Zemlja prolazi kroz užasnu dramu, zbog utjecaja za kojeg se mnogi pitaju postoji li mogućnost kompromisa. U prvoj polovici siječnja ni ja to nisam smatrala isključenim. Ako Srpska napredna stranka zaista uživa poverenje velike većine, zašto onda ne napraviti ozbiljnije ustupke, jer je dužnost većine da vodi računa o pravima manjine. Samo stabilne stranke mogu postići kompromis. Međutim, u ovom trenutku je uzaludno razmišljati o tome da li je platforma univerzitetskih prosvjeda bila sposobna savladati tradicionalnu podjelu i stvoriti novo društveno pomirenje koje bi ubrzalo pristupanje Srbije EU.

Vrijedilo bi razmisliti o ovim pitanjima zato jer trenutna podjela nije nova: mogla bi se pratiti i u razdoblju socijalizma unutar stranke. Jedan dio je bio zapadno-orijentirani, reformsko-komunistički, modernizacijski smjer, a drugi  je pak  bio tradicionalni, autoritarni smjer usmjeren na razmišljanje u ime ruskog prijateljstva. Maršal Tito  je uspio pomiješati to dvoje popustivši ponegdje na jednom a ponegdje na drugom. Moglo se ponovno odlučivati i 1989. godine, ali u vrijeme promjene sustava u Istočnoj-Centralnoj-Evropi Srbija nije pratila susjedne zemlje, već je preovladao duh memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti. Po prvi put, populizam, koji je mobilizirao ogromne mase, izašao je kao pobjednik u istočnoj i centralnoj Europi. Đinđić se nakon pada Miloševića odlučio za zapad, a prelaznu neizvjesnost nakon atentata na šefa Vlade zamijenila je vlast Srpske napredne stranke koja je u spoljnoj politici krenula istim putem kao i Demokratska stranka na čelu sa Tadićem. EU, Kosovo takođe, Rusija takođe, poručio je Tadić svečano. Međutim, u unutrašnjoj politici nije mogao da se oslobodi duha Memoranduma, jer se nova politička elita, koja još vlada, udružila devedesetih godina. Mnogi važni članovi bili su istaknuti lideri Milošević-sistema, koji su istim dijelom raskinuli sa svojom prošlošću, ali samo dijelom. Prošlost nije samo lijepa, već često i nemilosrdna, pruža nam ruku, čak i ako toga nismo svjesni.

To pokazuje i da ratni zločinci ili istaknuti članovi sistema Miloševići sve više poštuju Haški sud, krajnje desničarski Šešelj sve više dobija ulogu na vlasti-stranačkoj TV, koja ima nacionalnu frekvenciju. Ne krije da je zadovoljan politikom Srpske napredne stranke. Jedan od najglasnijih promotera Miloševićevog sistema, postao je najveći fan TV Pink-Vučić. Ne čudi, jer je vlasnik ostao isti. Predsjednik Vučić mu je povodom proslave godišnjice televizije uručio poseban poklon. Nije ni sporedna napomena da su se krajnje desničarske stranke koje su Vučića prvobitno proglasile izdajnikom, vremenom spojile u Srpsku naprednu stranku nakon što su videle da je s desnice nedostupan. Oporbene stranke su se međusobno posvađale, građani potonuli u apatiju, a Srpska Palađa stranka požnjela uzastopne izborne pobjede.

U međuvremenu, pobjednik je bio nevoljan, jer nije prepoznao da nije on pobjednik, već apatija. Preplavljene pobjede onemogućile su kompromise, što se smatra vrlinom svakog dobrog upravljanja

(facebook)