.

Roman započinje na željezničkoj stanici, dašće lokomotiva, para iz stubline obavija početak poglavlja, oblak dima skriva dio prvoga ulomka. Ovdje vidimo kako se stvarnost prelijeva po bijeloj podlozi, kako se Označeno prelijeva po Označitelju. Calvino je svjestan interakcije života i literature, izlivanja koje se ostvaruje posredstvom mreže simbola, koji posjeduju jednu magijsku formulu, jer je jezik nešto što uraste u duhovno biće, to nije prosta tipkovnica, niti mehanički odraz mastila. To je jedan način tetoviranja duha samim jezikom, koji je čovjeku od Boga dat na poklon: „To su stranice knjige zamagljene poput stakla prozora kakvog starog vlaka, a na rečenice se slegao oblak dima. Kišovita je večer; čovjek ulazi u krčmu; otkopčava vlažni ogrtač; obavija ga oblak pare; zvižduk odjekuje uzduž tračnica što se pružaju unedogled, mokre od kiše.“ To je prvo poglavlje ovog romana i čitatelj se priprema da se prepusti magiji pripovijedanja, naviknut književnom tradicijom i čitateljskim navikama na uobičajen način pripovijedanja. „Već sam nekoliko puta prošao kroz krčmu i izvirio na vrata što gledaju na nevidljivi trg, i svaki put me je zid tame potjerao natrag, u ovaj osvijetljeni limb što visi između dvije tame, između snopa tračnica i maglovitoga grada.“ Već se nakon nekoliko stranica unutar te kratke pripovjedne cjeline, koja govori o misterioznom čovjeku koji se našao na stanici nekog provincijskog grada, imenuje i sam čitatelj: „Tvoja čitateljska pažnja sad je sva usmjerena na ženu, već nekoliko stranica kruži oko nje, pa kako ja, ne, kako autor kruži oko te ženske pojave…“ Ovdje se nameće kao jedan problem samo otvaranje priče. A svaka priča zasnovana je na iluziji nekog početka. Mi mislimo da priča ima početak. Bilo da je taj početak jedna stanica na kojoj se nalazi jedan misteriozni čovjek u kaputu, sa šeširom na glavi. Mi tada steknemo dojam da on oduvijek na toj stanici stoji i čeka da njegova priča otpočne, baš kao da njegov život prije toga nije postojao. Tako da osnovna osobina svih ovih Calvinovih pripovijesti, koje su uzidane u ovaj roman, jeste nedovršenost. Ili drugim riječima kazano, autor ima problema sa završetkom priče. Ne može niti jednu da dovrši. Sve uradi izvanredno, ali kada dođe do kraja, on sve ostavi nedovršenim, a potom pređe u jurnjavu za novim pričama, novim pustolovinama. Zaista jedna čudnovata dramaturgija, ali mnogo je istine u njoj preneseno iz samog života. U tom procijepu nemogućnosti dovršetka se javlja slična problematika kao i sa početkom, jer je ovaj roman svjestan da su to otvorene kategorije, da sva literatura koja računa sa početkom i krajem zapravo obmanjuje, čitatelju baca u oči prašinu Vremena. Međutim, Italo Calvino prije svega ima cilj da svoga čitatelja iskušava. A to će najbolje uraditi ako ga liši uobičajene pasivne uloge, ako ga učini aktivnim akterom stvarnosti jednog književnog djela…

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 21. 04. 2025.