Stisnuto srce i teško disanje. Je li naš naša civilizacija zaista pripremila na “posljednje sekvence”, odlaske na drugu stranu neba? Kamo su otišli naši “prekratki sati grozničavih sjetvi” i što će iza toga uistinu preostati?. Slaba je naša ruka, pažnja površna, a misli nisu dovoljno dalekosežne, da sve to obuhvate. Zabijam nos u svoje knjige, tjeram olovku da ispisuje moj nemir, ma koliko nevoljna bila. Još vjerujem u taj posao, jedini koji umijem napraviti kako valja. Tražim glazbu koja me najbrže smiruje, izlazim na mokru ulicu i molim Anđela čuvara: “Učini da pronađem samo jednu, bilo koju , od izgubljenih stvari, koje su me nekada davno veselile”. Ali nema ničega, tek rasvašeni otisci potplata, staniol, plastika, smeće koje čovjek ostavlja u fizičkom i duhovnom prostoru, oholo se nadajući da je “njegova riječ zadnja” i da će ga zemaljske zalihe održati vječno.

Ja znam da neće. Jučer: ilovača, lopata, milijardu rasutih cvjetnih latica, zbogom dobroj i dragoj ženi u zrelosti, danas uranjanje u prazninu i pitanja, pitanja, pitanja….Otvaram Eliota, nasumce, no to je uvijek na pravom mjestu: ” April is the cruelest month, breeding / Lilacs out of the dead land, mixing / Memory and desire, stirring / Dull roots with sprin rain”….. I naravno, onaj završetak: “O you who turn the wheel and look to windward, / Consider Phlepas, who was once handsome and tall as you”.

Pusta zemlja i beskonačno nebo. A s druge stane, što je i kako je? Izdržati valja, pa potom saznati, kad nastupi naš čas.

F. G.