Osvrt na intervju “Ako pitate Borisa Postnikova, Jugoslavija postoji u obliku književne republike. Što je to?” (Matej Ivušić, Tportal, 04.04. 2025)
Ne, nisam pročitao Književnu republiku Jugoslaviju Borisa Postnikova (Durieux, Zagreb 2025), ali intervju1 sa autorom jesam. Potom sam pročitao, koliko mi je znano, jedini odlomak2 iz te knjige, koji sam našao u mreži. Razlog: iako već dugo živim izvan Regiona, zanimaju me teme i projekti koji doprinose kulturnim zbližavanjima nakon Raspada i posljedične mu provincijalizacije južnoslavenskih kultura.
Postnikov je, u svojstvu urednika Portala h,d,p, ovako najavio taj isti odlomak: “Prvi dio uvodnog poglavlja studije ‘Književna republika Jugoslavija’ Borisa Postnikova, koja uskoro izlazi u izdanju zagrebačkog Durieuxa, govori o tome kako je potisnuta nekadašnja ideja zajedničke jugoslavenske književnosti i u kakvim sve paradoksima znaju završiti povijesti književnosti pisane u nacionalnom ključu”. Pročitavši taj odlomak, zaključio sam da je vjerovatno napisan 3 za kraljeve i generale književne teorije, možda i na ugodu piscima i klericima kritike koje autor smatra važnim, te da u takvoj hijerarhiji vjerovatno nisam
dogurao dalje od vrtlara u kraljevskoj palati Teorije. U vojnoj se vjerovatno vrtim negdje između vodnika i zastavnika (rečeno YU vojnim terminima), ali bi mi prijao i rang nekog kaplarčine.
Zato ću se osvrnuti samo na pomenuti intervju, uz napomenu da intervjue sa piscima, slikarima i naučnicima rado čitam, podvlačim i zapisujem meni zanimljive detalje. Dakle, nemam namjeru govoriti o knjizi (nikad o nepročitanom), koja je “rezultat (autorovog) dugogodišnjeg istraživanja, a odnedavno je dostupna u boljim knjižarama”. Autor je, kako saznajemo, priveo kraju svoj doktorat na Filozovskom.
U intervjuu nalazim konceptualnu konfuziju i miješanje prošlosnih i aktuelnih aspekata teme YU književne republike, ali Postnikove poglede na Temu ostavljam čitaocima. Nema potrebe da vas time opterećujem, uvjerite se sami koliko je autor otvorio usta pred zalogajem većim od istih. Ne ljutim se, baš nimalo, ako se ne slažete s mojom ocjenom.
Ne, Postnikov nije jedini kritičar, pardon teoretičar, koji u Regionu nastupa vođen pomodnim tendencijama isticanja zvezda/zvijezda aktuelne književne scene. U tom teatru se vrte uvijek ista imena. I kriteriji, koji su ne samo ponekad izvanliterarni.
Jedan od njih su takozvane rezidencije u koje danas pozivaju samo pisce provjerene progresiste i, naravno, borce za prava (već znamo čija). U tim kriterijima – biće da sam na svom friulskom vidokovcu oćoravio – još nisam našao angažman voditelja rezidencija za ŠTA umjesto za KAKO (tu vjerovatno ni Krleža više ne pomaže). In medias res – Aralica, prema Postnikovu, ne može u tor rezidenata. Nije dovoljno progresivan? Kad čitam, ne čitam Aralicu, ali znam da bi objektivni književni sud o njegovom djelu morao biti plod ozbiljnih a ne ideoloških studija. Ali, zato su u Postnikovom fokusu čitani i u medijima prisutni pisci njegove YU književne republike. Postnikov evidentno ne želi biti izuzetak. Ako imamo imalo smisla za smisao, onda moramo postaviti autorov izbor imena u intervjuu.
Ne želim vas zamarati. Zato… Evo samo nekih primjera.
Bužarovska. U Skoplju i danas živi Vlada Urošević, jedan od posljendjih velikih pisaca YU književne republike. Je li opserviran kod Postnikova? Ako nije, to je ravno psovci. A ravno je i sumnji o autorom “istraživanju”. Bužarovska je osrednja književnica. Kad to bude jasno, autora ovog osvrta neće biti pod nebom ali, prije toga, dotični tvrdi: Urošević je Pjesnik I pisac. Njegov roman Madžun je za one čitaoce koji iznad površnog tragaju za Djelom. Ali, makedonska moma traži svoj put. Vješto se nameće (pročiatajte ili odslušajte intervjue sa Momom). Isto tako Lana Bastašić. Zvijezda/zvezda bez mnogo svjetla. Ako ga nema, Postnikov (i ostala mu sabraća koja, kao ljetni insekti koji nikad nikad osjetili zimu, ali o zimi donose sudove) će upaliti svoju artificijelnu svjetlost.
Kao “pomoć”, naravno.
Isto važi za Arsenijevića. Važan je što vodi Krokodil? To nije rečeno, isto kao što u intervjju ne vidim Draga Velikića, ni Filipa Davida. Budimo ozbiljni! Ako to kažem sam, džaba mi svo harčenje ekrana.
Vojnović? A gdje je, moliću, Jančar? Vojnović je osrednji pisac. Stojim iza toga.
Da vas zamaram o ostalima? O Hemonu sam već pisao. Osrednjos se nagrađuje, pogotovo je ako ideološka. O Nikolaidisu ne vrijedi da harčim ekran.
To je sve o intervjuu. Ko zna, možda i o temi koja, slutim, traži ozbiljniji pristup.
3. Prilažem zaključak uvodnog dijela:” Jedan od motiva takvog pristupa vezan je za njegovu genezu, jer se interkulturna povijest književnosti izravno oslanja na iskustvo jugokomparatistike osamdesetih, pa time i na aksiomatsko prihvaćanje nacionalnog karaktera kao polazišta u razumijevanju ovdašnje književnosti. Drugi se motiv tiče jasne metodološke izolacije kulture iz njenog političkog, društvenog i ekonomskog konteksta, na kojem interkulturna povijest književnosti uvijek iznova inzistira: jednom kada kulturno polje premrežimo socioekonomskim i političkim odnosima moći, naime, postaje nemoguće sačuvati zamisao slobodne dijaloške razmjene između individua nasumično saturiranih u vakuumu načelne međusobne benevolencije”. Ovom prilikom nemam namjeru podvući niti djelić iz citiranog teksta. Jednostavno, ne želim podcijeniti eventualne čitaoce ovog osvrta.
radio gornji grad 
