Uvodna bilješka: Za ovaj ulomak iz Bilježnica Giorgia Agambena vrijedi vjerojatno ono što kaže W. G. Sebald za čitanje Th. Berharda. Njemački pisac, naime, kaže da ga privlače prirodni fenomeni poput magle i izmaglice, a takve odlike nalazi upravo kod Bernharda. Iz toga razloga kaže da je Bernhard iznašao novu tehniku pripovijedanja i nju nazvao periskopskom. “Ono što je Thomas Bernhard učinio za poratno pisanje fikcije na njemačkom jeziku bilo je to da ga je doveo do nove radikalnosti, kakve prije nije bilo, koja nije ni u kojem smislu bila kompromitirana. Veliki dio njemačkog pisanja fikcije, iz pedesetih godina, svakako, ali također i šezdesetih i sedamdesetih, kompromitiran je, moralno kompromitiran pa stoga estetički često nedostatan. A Thomas Bernhard bio je posve u drukčijoj ligi jer je zauzimao poziciju koja je bila apsolutna”. A nju se može nazvati i ne–ljudskom pozicijom.

Prvi svezak Bilježnica što ih je Giorgio Agamben vodio od siječnja 1972. do prosinca 1981. objavljen je ovoga proljeća. Ako se iz Autoportreta u radnoj sobi moglo doznati kakvu je sliku o sebi Agamben stjecao s vremenom, onda se iz ovih Bilježnica lijepo mogu vidjeti njegove radne navike i steći pregledniji uvid u njegovu tehniku pisanja. Za ovdašnje čitatelje to bi moglo biti zanimljivo do granice iznenađenja. Naime, tek je iskusnije oko u prijevodima uspijevalo prepoznavati takoreći put od ideje do pisanja, ispisanog te na koncu i objavljenog. Također, važno, dinamiku toga puta i njegov nelinearan tijek. Drugim riječima, fragmentarnu logiku kod koje pukotine i prazni ili još neispisani prostori nisu nužno uočljivi. Dovoljno je samo prisjetiti se da su vertikalne praznine u tekstu konvencionalan znak fragmentarnog pisanja. A njih u Bilježnicama ima u izobilju. Ovu je logiku morao poznavati Walter Benjamin i to preko Friedricha Schlegela. Naime, Schlegel na jednom mjestu svojih sabranih aforizama (u ranom njemačkom romantizmu fragmenti su bili nazivani upravo aforizmima) kaže da neka djela s vremenom postanu fragmenti, dok su druga fragmenti već u trenutku svojega nastanka. “U tom je smislu Benjamin jedini autor čiji sam opus želio, onoliko koliko sam mogao, ali bezrezervno, nastaviti.” – tako piše Agamben u svojem Autoportretu.

Nekadašnji Agambenov asistent Andrea Cavalletti na sveučilištu u Veneciji povodom izlaska ovih Bilježnica ustvrdio je kako središnje njihovo mjesto gravitira oko Agambenovog Djetinjstva i povijesti (1978) koje se otvara esejem o destrukciji iskustva. Djetinjstvo ovdje ne označava nečiju najraniju dob, označava nasuprot tome prvotnu i nijemu drugost, činjenicu da se nijedno ljudsko biće takoreći ne rađa već posjedujući jezik – jezik ono dobiva izvana, korak po korak, prvo u formi govora, preciznije u formi zvukova. (Otuda i mitska priča o tzv. djeci vukovima.) A to djetinjstvo, kaže Cavalletti na hegelovskom tragu, istodobno je izgubljeno i dano (ili sačuvano). Pod kakvim se likom to djetinjstvo pojavljuje? Kod Benjamina se kaže da se generacija koja je u školu odlazila konjskim tramvajem vratila se s europskih bojišta i našla u nikada prije doživljenoj situaciji. Stajala je pod nebom u krajoliku gdje ništa nije ostalo neizmijenjeno osim oblaka, a u polju destruktivnih sila stajalo je jedino sitno i krhko ljudsko tijelo. A u ovim Bilježnicama, odmah nakon ovdje prevedenog dijela, to je osvrt na ulično političko nasilje i sukobe studenata i policije. Agamben je na jednom mjestu izjavio kako ga dugo prati Benjaminov esej o kritici sile (ili nasilja). Pri tome ne bježi od paradoksa: političkim institucijama ide posve na ruku upravo takvo silovito političko djelovanje – ono će prije ili kasnije diskreditirati samo sebe. Zašto? Netko je kazao da sve treba promijeniti kako bi sve ostalo isto (Giuseppe Tomasi di Lampedusa u Gepardu). Netko drugi, egipatskoj političkoj i vjerskoj eliti kazao je da će svi oni ostati na svojim mjestima, ali jedino ako priznaju novouspostavljenu vlast (Napoleon Bonaparte).

* * *

Lerici 12. srpnja – 1. kolovoza 1977. Jezik je anđeo s vatrenim mačem koji bdije na granici između spoznaje i iskustva.

Likovi iz crtanih filmova koji ne snose posljedice svojih iskustava sve dok to ne primijete (pa tako hodaju po zraku sve dok to ne opaze te tek onda odozgo iz zraka padnu na tlo). Oni su se oslobodili zakonâ iskustva. Stvorenja koja uspiju proći kroz svako iskustvo, a da sama ne budu promijenjena.

Znanost – isključimo li spoznajnu znanost – učinila je slobodnim subjekt tradicionalnog iskustva. Čemu može poslužiti iskustvo nakon što se subjekt ne može poslužiti spoznajom? Možda samo u ovoj točki ono postaje zanimljivo.

Ne postoji nešto kao “religijsko iskustvo”: religija jest prostor u kojemu je spoznaja moguća.

Želja je sjever iskustva.

Vizija i čitanje: svaka stvar može biti viđena na dva oprečna načina. Tako zvjezdano nebo može biti promatrano kao predmet čiste vizije (sfere su to Aristotelove i Avicennine, “čisti razumi”) ili kao predmet čitanja (to je nebo u astrologiji na kojem stoji ispisana sudbina). Isto vrijedi za žensku ljepotu ili za bilo koju drugu vidljivu stvarnost, koja može biti viđena kao pojava (anđeo) ili kao znak što ga valja dešifrirati. Uvijek se više držim na strani vizije: sichtbar machen.

Astologija je po prvi put ujedinila iskustvo i spoznaju. Subjekt toga jedinstva zove se “sudbina”. Na taj način astrologija je postavila temelj modernoj znanosti, njezina metoda nije nego ujedinjenje subjekta spoznaje i subjekta iskustva u apstraktnoj Arhimedovoj točki: ego cogito.

Bonnard: voir le motif une seule fois ou mille [Vidjeti motiv samo jednom ili tisuću puta.] Nema negoli dvije spoznaje: prvotna i ona po navici.

Tijekom ove godine – toliko važne – u mojem životu poduzeo sam preokret mnogih mojih temeljnih ideja: s tragedije prešao sam na komediju; od ideala spoznaje prema iskustvu (to pathei mathos) do onog spoznaje odvojene od iskustva; od neposrednog pristajanja na mit do projekta filologije kao “kritičke mitologije”.

Lugano 2. kolovoza – 18. kolovoza 1977. Filozofija povijesti kao teorija djetinjstva.

Jedina zbiljska dubina jest ona hermeneutike površine. Alegorijska interpretacija, anagoška, moralna i doslovna svojih površinskih crta. To jest: promatrati svaku od njih poput anđela. Za onoga tko je shvatio ovu metodu ukida se svaka razlika između površine i dubine, uzročnosti i sudbine.

Angelologija kao interpretacijska metoda. Svaka autentična hermeneutika jest angelologija.

Kabalist vjeruje da postoji tradicija o istini koja može biti prenesena. Ironijsko je to vjerovanje jer istina o kojoj se ovdje radi sve je samo ne prenosiva. Može biti spoznata, ali ne i prenesena, a što u njoj postaje prenosivo ona više ne sadrži. Čista tradicija ostaje skrivena. (Gershom Scholem, “Zehn unhistorische Sätze über Kabbala”, u Judaica, sv. 3, str. 264)

Istina može biti spoznata, ali ne i prenijeta. Koje su posljedice za iskustvo? Nije li iskustvo ono što u punom smislu riječi može biti preneseno?

Tora je medij kojim svi spoznajemo. Spoznaja je zraka u kojoj stvorenje teži napredovati od svojeg medija k njegovu izvoru, ostajući neizbježno u mediju jer Bog sâm jest Tora i spoznaja ne može iznad toga. Medijalna narav spoznaje otkriva se u klasičnoj formi pitanja: spoznaja jest pitanje utemeljeno u Bogu za kojim ne slijedi nikakav odgovor. “Tko” je završna riječ svake teologije i, dovoljno iznenađujuće, ona vodi toliko daleko da nadiđe to “tko” kojemu je na početku pripadalo (ibid.)

Prenijeti iskustvom: iskustvo je medij spoznaje. Ali za spoznati bilo bi potrebno izaći iz medija i dosegnuti podrijetlo. To je nemoguće sve dok iskustvo i spoznaja jesu doznačene jednom subjektu. Jedino razdvajanjem subjekta iskustva i subjekta spoznaje – zapravo napustivši subjekt – spoznaja može izaći iz svojeg medija.

Pojam “anđela” u kulturi Zapada. Usporediti s islamskim i židovskim pojmom. Benjamin. Rilke. Avicenna. Al–Farabi. Dante.

Kabala: kultura suočena s neprenosivosti istine. Sredstvo za učiniti neprenosivost prenosivom. Nasuprot nerješivog problema, a to je posjedovati istinu u formi knjige i pisanja, kabalisti preobražavaju pisanje u bez–smisao, rastvaraju iznova pisanje u istinu.

Ovo rastvaranje jest tradicija.

Jezik stječe smisao svojim prijenosom. Ali razmatran u sebi samom, kao govor nikada prenijet, govor je lišen značenja. Blažen govor lišen smisla: ime Božje.

Gramatika nekog jezika dio je njegove tradicije, to jest smisla: u sebi samome, jezik nema gramatiku. Nakon što neki jezik izumre, nakon što nema više nikoga kadrog govoriti ga ili razumjeti onda taj jezik započinje svoj pravi život.

Izvorni grijeh jest grijeh tradicije. Jedino nakon što se tradicija zaustavi, stvari se pojavljuju u svojoj istini.

Ako se uzme riječ “povijest” u njezinom uobičajenom značenju, onda tradicija i povijest jesu sinonimi. No postoji povijest što prethodi svakoj tradiciji.

Ruzbehan: čovjek je pogled kojim Bog kontemplira sebe.

Rim 22. kolovoza

Ironie geht auf die Absolutierung des Stoffs, wie Parodie auf die der Form [Ironija se odnosi na apsolutizaciju supstancije, a parodija apsolutizaciju forme] (Friedrich Schlegel, “Philosophische Fragmente”, u Kritische Friedrich Schlegel Ausgabe, sv. 18.1, 1963., str. 110)

Jedino božansko može nas spasiti od mita čiju je dominaciju prosvjetiteljstvo uvelo u profanu sferu. Božansko nema ništa s Bogom metafizike: ono je prije mjesto u kojem se zbiva čovjekova spoznaja. Spoznati čovjeka u Bogu i Boga u čovjeku.

Benjamin: kritika mita koja preuzima na sebe davanje onoga što kritizira. Jedino filozofija može priskrbiti takvu kritiku.

Ono što Foucault percipira kao “produktivan” aspekt moći, a ne puko juridičko–represivan, jest ono što Benjamin identificira kao njegov mitski karakter. Tek dosezanjem mitskog podrijetla moći će se pobijediti moć. Ako se njega pojmi u puko represivnom aspektu onda se njega kobno reproducira kako to čini svaka sila koja afirmira novo pravo.

Aisthesis de emin angelos. [Osjet je za za nas glasnik] (Plotin, Eneade, sv. 5. 3, 3)

Il ne suffit pas, pour être grand, d’être arrivé à la plus haut branche; il faut aussi, une fois qu’on y est arrivé, ne pas faire commes les guenons, qui y montrent le cul. [Za biti velik nije dovoljno dosegnuti najvišu granu; potrebno je također nakon što ju dosegnemo ne ponašati se poput majmuna koji pokazuju stražnjicu.] (Michel de Montaigne, Eseji, Gallimard, Pariz 1965, sv. II, str. 404.)

Iskustvo (djetinjstvo) jezik je onaj božanski što ga čovjek ne može govoriti, nego, boraveći među postojećim jezicima, čini ga mogućim za prevođenje i čiji nam indoeuropski korijen nudi posve idealan model. Uz to, iskustvo kao transcendentalno podrijetlo jezika, obvezuje na istinu i priječi da se sâm jezik predstavlja kao istina.

Kao što na ovakav način valja osloboditi spoznaju od subjekta, tako treba osloboditi religiju od najvišeg bića i causa sui. Bog nije neko biće.

Bog je točka nedogleda u kojoj se susreću dvije paralele iskustva i istine. Iz toga razloga ne postoji bog kao biće, već postoji jedino ime Bog. Ova točka nedogleda jest u jeziku, ali nije jezik.

Iskustvo i jezik susreću se u istini. Istina i iskustvo susreću se u jeziku. Ideja takvog susreta jest ime Bog.

Vlastito ime jest subjekt iskustva, osobna zamjenica jest subjekt jezika.

Kako to pokazuje Wittgenstein, igra jest ono najneumoljivije, jedini je zakon što ne dopušta iznimke ni mogućnosti milosti. Ako sam prihvatio pravila igre, ako sam ušao u igru, mogu naravno prestati igrati, no ne mogu učiniti da igra nije igra dok igram. Nema mogućnosti metaigre (nije varanje niti metaigra).

(Ovo je za Wittgensteina temelj neumoljivosti matematike i jezika. No između njih postoji razlika: jezik ima svoje granice u iskustvu, dok matematika ne poznaje ovu granicu. Nema zamjenice ni vlastitog imena u matematici, nema djetinjstva u matematici. Za matematiku, kao za svako biće što ga ima u svijetu, možemo zamisliti i možda pronaći kronološki početak, dok za jezik to nije moguće: njegovo podrijetlo podudara se s podrijetlom čovjeka.)

Nezamjenjiva razlika koja razdvaja jezik od svih ostalih “igara” jest u tome da se jedino u jeziku čovjek uspostavlja kao subjekt. Otada nadalje, on postavlja neko iskustvo (neko djetinjstvo) i neki zahtjev za istinom. Jer ako ne bi postojalo djetinjstvo ni iskustvo zacijelo bi istina bila podudarna s konkretnom upotrebom jezika prema logici i gramatici. No, kako postoje i djetinjstvo i iskustvo, tada jezik ne može biti podudaran s istinom.

Pariz 9. – 16. listopada 1977. Claudio [Rugafiori]: psihologija kao zamjena za teologiju. Ono što u Aristotelovoj De anima [O duši] jest još uvijek teologija, to kod modernih postaje psihologija. To je dvosmislenost modernosti. [Za Claudija Rugafiorija vidi: G. Agamben, Autoportret u radnoj sobi, Mala zvona, Zagreb 2019, str. 120 – 131]

Identitet teologije i lingvistike. Atman [između ostalog: duša] nije zamjenica već je imenica: zašto ga onda prevoditi kao “se”, “ja” itd.?

O jednom kanconijeru. Ideja kanconijera u romanskoj poeziji. Ako onaj Arnauta Daniela jest kanconijer. Mallarmé: ukidanje slučaja. Forma koja bijaše za poeziju ono što Spinozin traktat more geometrico jest filozofiji.

Dilthey (u 27. godini):

Mein Beruf ist, das Innerste des religiösen Lebens in der Historie zu erfassen und zur bewegenden Darstellung zu bringen in unseren von Staat und Wissenschaft ausschliesslich bewegten Zeiten. Ich wage es, von der Ausbildung und Wirksamkeit einer religiös–philosophischen Weltansicht zu reden, die scheinbar unter den Trümmern unserer Theologie und Philosophie begraben ist. [Moja je zadaća zahvatiti najintimniju dimenziju religijskog života u povijesti i dovesti ga poput žive slike naših vremena, potaknuti jedino od Države i Znanosti. Usudio bih se govoriti o tvorbi i usudu filozofsko – religijske svijeta koji izgleda pokopan ispod pepelova naše teologije i filozofije.]

Diesseitigkeit. Transcendentno je ovdje.

Jedini način za utemeljiti opreku između prirode i povijesti jest razumjeti da se ona podudara s onom čistoga jezika (to jest jezika koji nije rascijepljen govorom) i ljudskog jezika (koji je rascijepljen na langue i parole jer čovjek ima djetinjstvo, nije oduvijek govoreće biće, poput prirode).

(Na fotografiji G. Agamben, M. Heidegger i R. Char na boćalištu u provansalskom Le Thoru)

(Izbor, prijevod i komentar Ivan Molek)