Smrt jedne sjajne intelektualke, Mirjane Miočinović doista zaslužuje da prevladam osobne tegobe i s par riječi zabilježim njezin odlazak. Pratio sam njezin rad još od početka sedamdesetih, kad smo oboje imali priloge u tematu beogradskog časopisa Književna istorija, gdje je ona objavila sjajnu studiju o avangardizmu Krležinih ranih dramskih tekstova. Zajednički prijatelj Mate Lončar rekao mi je da je Mirjana pametna i izuzetno lijepa žena, supruga Danila Kiša (čije sam knjige jako volio, iako još nisu bili objavljeni naslovi koji će ga učiniti svjetskom zvijezdom). Pratio sam potom Mirine tekstove o Artaudu, o suvremenom svjetskom teatru, ali i njezina inovativna čitanja tradicije. Povremeno smo se i viđali jer su nas spajala dva bitna polja naših interesa (Krleža i Kiš)i brojni zajednički prijatelji (Mirko Kovač, Radoslav Bratić, Bota Koprivica i dr.).

Mirjanina osobna hrabrost posebno me fascinirala kad je nakon napada JNA na Dubrovnik 1991. demonstrativno dala otkaz na beogradskoj Pozorišnoj akademiji i otišla u prijevremenu mirovinu. Hrabro je svojim intelektualnim djelovanjem prkosila srpskom nacionalizmu i militarizmu.

Kad sam početkom dvijetisućitih postao glavni urednik Sarajevskih bilježnica, dogovorio sam se s Vojkom Đikić da pozovemo Mirjanu na suradnju. Javio sam se Miri prigodom jednoga boravka u Beogradu i našli smo se u njezinom stanu, gdje smo satima razgovarali i o literarnim i o političkim temama.

Divio sam joj se sve vrijeme i koliko je pametna i kako profinjeno izgleda.

Budući da je prema Kiševoj oporuci ona upravljala njegovom rukopisnom ostavštinom i pravima objavljivanja na srpskome, mislila je da me zanimaju prije svega mogući Kiševi nepublicirani tekstovi.

-Ma, zanima mene i što vi radite mimo Danila!

-Ne, to moje se ne može mjeriti s Danilovim tekstovima! – samozatajno je, ali odlučno, ustvrdila Mira.

Danilov opus je nešto čemu se Mira bila spremna posve posvetiti, iako je bilo dosta razloga da mu neke stvari i zamjeri, da je htjela biti zlopamtilo.

Uostalom, koliko god je Danilo sjajan pisac i intelektualac, Mirjana ne samo da je bila ravnopravan partner već je sasvim sigurno intelektualno formativno djelovala na Danila. Nije to bilo nikakvo intelektualno submisivno podređivanje “muškarcu svojega života”, znala je Mira biti i ironična na račun njegova crnogorskog mačizma, čak je zadržavajući se, kroz smijeh i ispričala neke pitoreskne zgode iz njihova zajedničkog života.

Primjerice, kako Danilo nije ni znao ni želio raditi kućne poslove. Pa se na kraju ipak ponudio u trenutku slabosti da će iznositi kućno smeće. Pa mu je i to dozlogrdilo te je predložio Miri da kupe kantu koju bi smjestili na balkon i praznili jednom tjedno.

Hm, Crnogorac i kućni poslovi.

Ali vidjelo se pritom koliko se divila Danilovom talentu, nije mogla to prikriti.

Da, to što ona sama piše je OK, dobro je to, ali Danilo…

Moram reći da sam bio fasciniran tom karmelićanskom posvećenošću. Kad te tako voli jedna izuzetna, i lijepa i pametna žena, nakon razvoda, nakon što si u drugom braku, doista moraš biti izuzetan. Danilo je to bio!

Pišući ovaj zapis, potražio sam na internetu Mirjanine slike. Zapravo ih je jako malo, očito se izbjegavala slikati; iskaču uglavnom one Danilove.

Samozatajna, a tako pametna žena, briljantna intelektualka, nesalomljiv karakter!